Postalo je jasno da EU nije panaceja, univerzalni lijek koji će riješiti sve hrvatske probleme. Štoviše, počelo se razumijevati da nejaka Hrvatska nema što tražiti u novoj Europi ako će se članstvo u EU prelomiti preko nejakih leđa njenih građana

Čini se da su građani Hrvatske u vrlo kratko vrijeme prevalili put od euroeuforije do europesimizma. Na to, naime, upućuje posljednje Pulsovo istraživanje javnog mnijenja za potrebe HRT-a, gdje se po prvi put od kada se istražuje odnos hrvatskih građana prema Europskoj uniji podrška pristupanju ovoj asocijaciji spustila ispod 50 posto. I ne samo da podrška iznosi samo 49 posto, nego se tom pristupanju izričito protivi čak 41 posto anketiranih, što je do sada najveći broj protivnika ulaska Hrvatske u »obećanu zemlju«.

Kada je prije nekoliko godina u Hrvatskoj počelo anketiranje o odnosu prema EU, broj onih koji su htjeli momentalno ući u tu zajednicu država premašivao je 80 posto, a broj izričitih protivnika kretao se oko desetak posto. No, već tada je bilo jasno da ta euforija nema realnog pokrića. Golemo izražena čežnja da se što prije uđe u EU bila je ponajprije izraz nezadovoljstva onim što se zbiva u zemlji. U svijesti velikog broja ljudi, naime, EU je tada predstavljala zajednicu solidnog standarda i koliko-toliko sređenog društvenog okruženja, odnosno put k izbavljenju iz hrvatske svakodnevice bremenite problemima.

Čim je, međutim, Hrvatska užurbano krenula u eurointegracije i kada su na dnevni red došla pitanja usklađenja s ostalim zemljama Unije, pa se vidjelo u čemu zaostajemo, što ulazak u EU donosi određenim gospodarskim sektorima i kako će se to reflektirati na ljude, uslijedilo je svojevrsno otrežnjenje koje se reflektira sustavnim padom podrške priključenju EU. Postalo je jasno da EU nije panaceja, univerzalni lijek koji će riješiti sve hrvatske probleme. Štoviše, počelo se razumijevati da nejaka Hrvatska nema što tražiti u novoj Europi ako će se članstvo u EU prelomiti preko nejakih leđa njenih građana.

Loše je što je za ovaj strmoglavi pad povjerenja u EU kriva politička elita pravilno raspoređena u svim bitnim strankama. Mameći predizbornim sloganima i nastupima ljude da je podrže na putu prema eurointegracijama »zaboravila« je nužnu dozu iskrenosti. Ne dovodeći u pitanje takvu orijentaciju, trebala je odavno, jasno i glasno, ponuditi suvisla rješenja i odgovore što će biti s hrvatskim ribarstvom i poljoprivredom, što s industrijskim sektorom i prodajom nekretnina. Najednom se otvorilo previše »rupa« koje se, nažalost, ne mogu začepiti tek retoričkim bravurama i prolongiranjem boljeg sutra u neizvjesnu budućnost.

Dobre su vijesti da Hrvatska tek na proljeće sljedeće godine treba početi pregovore s EU i da je do trenutka poziva iz Bruxellesa da se priključimo europskoj gospodarskoj i političkoj sili ostalo još dovoljno vremena za adekvatnu pripremu. Time se ponovo vraćamo, ovaj put i »signalom glasa javnosti«, na tezu da je za Hrvatsku u svakom slučaju važnije pitanje kako se pripremiti za ulazak u EU nego kada će to biti. Zbog toga ne bi odmah trebalo početi kolutati očima ili očajavati zbog projekcije »Financial Timesa« prema kojoj, zbog vlastitih problema integriranja deset novih članica, EU neće biti spremna za prijem Hrvatske prije 2011. godine. Jer, što će nam vrijediti poziv EU da joj se nakon odrađenih »domaćih zadaća« priključimo 2007., kako misle superoptimisti, ili 2009. odnosno 2010., kako predviđaju umjereni optimisti, ako ljudi koji će o tome odlučivati budu nezadovoljni i nesigurni s neizvjesnom pojedinačnom i kolektivnom budućnošću.

Proces pridruživanja Europskoj uniji za građane Hrvatske definitivno ima pozitivan predznak. Bez europskog »monitoringa« mnoge bi se demokratske i gospodarske reforme u zemlji odvijale sporije, a možda bi bile potjerane i na marginu političkog interesa. No, kad-tad valja se suočiti s istinom da se te promjene ne mogu »odraditi« samo da bi se zadovoljila europska birokracija, već da trebaju rezultirati konkretnom korišću za građane. Vide li oni da se stanje na »domaćem terenu« poboljšava, da ni oni ni zemlja u cjelini nisu »topovsko meso« za ostvarivanje nečijih tuđih interesa, već »mlađi partner« koji također ima što ponuditi, ali i dobiti ulaskom u EU, za očekivati je i ponovni porast podrške ulasku u »europsku zajedničku kuću«. A za takav pristup potrebno je puno više političkog rada i energije nego što to zahtijeva odmahivanje rukom na nemaštovite, ali upozoravajuće ivankovićevske eurofobične parole.