Strukturna ograničenja razvoja, poglavito propadanje proizvodnje i u tome naglašeno industrijske, nezaposlenost koja dobiva generacijska obilježja i s njome sve istaknutije povezana demografska degresija, inozemni i tuzemni dugovi koji prijete akumulaciji, investicijama i vanjskoj likvidnosti, i konačno, vrlo mali izgledi za poboljšanje standarda stanovništva, ali zato vidljivi procesi socijalnog raslojavanja, one su točke koje povezuju temeljnu problematiku gospodarstva i društva, aktualno i perspektivno.

Naravno, sva ta ograničenja i njima izazvane tenzije i mogući konflikti u društvu, redovito se ocjenjuju dugoročnima, a samim tim terminski odgodivima, međutim zaboravlja se, kako u uvjetima potpune političke i društvene uspavanosti, što je naš slučaj, oni mogu biti ubrzani i multiplicirani regionalnim ili globalnim utjecajima, što aktualno vrijedi za naftu, ali će vrlo brzo vrijediti i za ostale sirovine, a onda i za cijene, tečajeve i vrijednosnice kao istaknutu matricu globalnih vrijednosti.

Naša politička i intelektualna javnost gotovo ne osjeća teret svih tih pitanja i njihov zastrašujući scor, budući da se uprizoruje na problemima apstraktnih "standarda", izmišljenih globalnih procesa, vezanih uz problematiku civilnog društva, romantični put integracije, glamur i tome slično, pa ta ista javnost ozbiljne analitičare i kritičare anatemizira i redovito predstavlja kao paničare, ili im prišiva već otrcanu etiketu katastrofičara. U Hrvatskoj još uvijek nemamo ocjenu aktualnog gospodarskog stanja, njegovih povijesnih uzroka i njihovih posljedičnih rezultata. Još uvijek se ne mogu povući zaključci koji objektiviziraju proteklo razdoblje od oko petnaestak godina, što je naravno onda dovoljno za potpunu zbrku glede ciljeva i sredstava razvoja, ocjene (ne)uspješnosti primijenjenih politika i naravno povezano s time odgovornosti takvih politika, i razumljivo njihovih aktera. Upravo je zbog toga i moguće početak svake nove vlade doživjeti kao usud čiji put i posljedice će razumljivo završiti kao tek replika prethodnih.

Međutim, ako i odbacimo analitiku sustava i kulturu političkog dijaloga, kao i odgovornost, što su obilježja uređenih država, možemo se ipak zapitati zdravorazumski: koji su ciljevi gospodarskog programa u Hrvatskoj danas? Uporabljivi odgovor bio bi, svi oni koji rješavaju početno navedena ograničenja i to vremenski tempirano, sustavno organizirano i financijski fundirano. Ako gordijski čvor našeg društva predstavlja nezaposlenost koja je postala istodobno njegova konstanta, onda programski treba utvrditi način rješavanja tog ograničenja.

Evidentno je, primjerice, da je nama nužan rast zaposlenosti od 2 do 2,5 posto godišnje kako bismo u roku od 5 do 7 godina samnjili stopu nezaposlenosti od neodrživih 20 posto na prihvatljivih 8 posto. Tomu korespondentan strategijski odgovor bio bi rast proizvodnje (BDP) stopom od 6 do 7 posto. Te dvije sustavne varijable bile bi dovoljne za verifikaciju gospodarskog programa u analitički ciljnom i politički kompetitivnom pogledu. Također, one bi donijele afirmaciju kvalitete jer bi mandati bili usko povezani s uspjehom, a time i izborom ljudi i ideja. Dosadašnje vlade, kao što je poznato, koristile su kao ciljnu sintagmu stabilizaciju, uglavnom cijena i tečaja, što se prema definiciji uzima, kao kratkoročni cilj.

Naravno, stabilizacija u iznesenom smislu predstavlja elegantan politički šlagvort koji se u odsutnosti kvantitativnih ciljeva uz to može vrlo praktično "objektivizirati" svjetskim tržištem i njegovim brojnim političkim kontroverzama, što slučaj nafte i danas potvrđuje, budući da se njena cijena uzima kao referentna vrijednost za obračun društvene strukture u cijelosti, od političkog do državnog tržišta, što se sve onda u konačnici naplaćuje neprepoznatljivom cijenom standarda. U takvim okolnostima nije potrebna odgovornost (osim partijske) jer su ciljevi izvedeni, a ne zadani, što znači kako nije potrebna niti kvaliteta. Ako se pak rast ostvaruje kao danas na razini od 3 do 4 posto, što se benevolentno prihvaća kao zakonitost, onda se problem nezaposelnosti ne može dugoročno nikako razriješiti, ali u takvim je okolnostima onda potrebno dati vjerodostojne odgovore na pitanja, o izvozu visokoobrazovane radne snage, golemim socijalnim programima, politici raslojavanja društva inozemnim dugovima i drugom, sve do demografskih perspektiva koje donose starački sindrom i uvoz radne snage i stanovništva kao njegovu logičku posljedicu. Potpuno je razumljivo da bi se kontrasne slike budućnosti, koje se već danas na žalost događaju, mogle višestruko zaoštravati primjenom varijantnih scenarija, međutim to nije potrebno jer je uputnije zapitati se: gdje su skriveni programi!?