Nakon jučerašnje objave nove pretpristupne strategije, koju će Evropska unija – postrožujući pravila igre za ulazak u svoje punopravno članstvo – odsad primjenjivati ne samo za »siromašnu i pretežno muslimansku Tursku« (Prodi), nego i za Hrvatsku »kao najkatoličkiju zemlju nove Evrope«, ponovo se prvorazrednim doima pitanje: je li Hrvatska sada još bliža Evropskoj ili je gotovo pred pragom Balkanske unije.

Jer, do jučer, ne samo iz Banskih dvora u Zagrebu, nego i s najviših adresa moći i vlasti u Evropskoj uniji, u hrvatsku je i evropsku javnost sustavno slana poruka, da je Hrvatska zrela za idući krug proširenja EU-a, pa ako ne skupa s Bugarskom i Rumunjskom (kao gorima od sebe, ali strateški važnijima za EU-ov i NATO-ov prodor na Crno more) već 2007., a onda najvjerojatnije 2009., i sve to u sklopu individualnog vrednovanja svake zemlje kandidatkinje, makar zemljopisno znatnim dijelom pripadala i trusnom, pretežno zaostalom, nepovezanom i još hladnoratovskom Balkanu.

Ali, kada su kroz medije, poput londonskoga Financial Timesa, te preko agencija poput Reutersa i AFP-a, uoči jučerašnje odluke iz Bruxellesa, lansirane nove procjene, prema kojima Hrvatska ne može računati na ulazak u EU prije 2011., (dok Srbija i ostale balkanske zemlje ne bi smjele biti izvan EU-a poslije 2015.), ponovo je iz magle tih kuloarskih manevara iskrsnuo regionalni pristup EU-a zemljama bivše SFRJ (minus Slovenija, plus Albanija) i još širi američki koncept stvaranja unije zemalja jugoistočne Evrope (SECI).

Formalno, od jučer, naime, Hrvatska nije ni bliža, niti dalja od ulaska u EU nego što je bila prekjučer, ali će se odsad i njezina vlast, i najšira javnost s velikim rezervama morati suočavati s novim domaćim ili inozemnim ružičastim obećanjima o reintegraciji u veliku EU, te istodobno, krajnje realistično odmjeravati sva značenja najnovijih zahtjeva MMF-a i Svjetske banke o ubrzavanju privatizacije preostalih najvećih državnih kompanija i o potpunoj liberalizaciji tržišta nekretnina, uključujući i superatraktivne jadranske otočiće.

Povijesnim proširenjem sa deset novih članica srednje, sjeverne, istočne i južne Evrope (1. svibnja 2004.), stara je Evropa osvojila novi prostor i nova tržišta, ali je usisala i brojne nove socijalne i institucionalne probleme. Ako reintegracija DDR-a u SR Njemačku ni danas, 13 godina poslije, unatoč investiciji od sto milijardi dolara, nije homogenizirala istočni i zapadni dio te zemlje, nego je njezina ekonomija u jednoj od najtežih recesija nakon Drugog svjetskog rata, koliko će tek trebati vremena da bi ulazak jedne Estonije, Slovačke ili Malte bio višestrano uspješan posao: deset, 15 ili još više godina?

Stoga je razumljivo, zašto sada Prodijevo Povjerenstvo »mulja« s Hrvatskom kao najzrelijom među novim kandidatkinjama, zašto bi najradije po što nižim cijenama, kroz privatizaciju kao rasprodaju, EU-kompanijama omogućilo da preuzmu najbolje među preostalim hrvatskim komadima imovine i tržišta, zašto ne bi ulagalo u Hrvatsku iz središnjih fondova za nerazvijene, i zašto nema ništa protiv da se taj ostatak srednje, istočne i južne Evrope umota u okvir jedinstvenog tržišta, te monetarne i carinske unije, s odgovarajućom političkom nadgradnjom, koji bi se po svom sadržaju zvao – Balkanska unija.

Hrvatska je danas po svojoj razvijenosti i njezinom temeljnom pokazatelju – BDP-u po stanovniku – stvarni dio te Balkanske unije u nastajanju, i vrlo daleko od Evropske unije-25. Jer, dok je taj hrvatski BDP per capita lani bio oko niskih 6.000 USD, a u Srbiji i Crnoj Gori oko 3.500, u Makedoniji oko 2.400, u BiH oko 1.900, a na Kosovu i u Albaniji oko 1.600 dolara, u Irskoj je iznosio 35.000 dolara, u Velikoj Britaniji, Italiji i Njemačkoj 27.000 USD, u Francuskoj 26.000, u Španjolskoj 22.000, u Sloveniji 20.000 i u Mađarskoj 15.000 USD. Čak je i u Turskoj bio viši nego u Hrvatskoj, dosegnuvši prag od 7.000 dolara.

Zato nije čudo što u jučer objelodanjenoj pretpristupnoj strategiji Evropskoga povjerenstva, za Hrvatsku, doslovce piše i ovo: »Napredak u pregovorima u potpunosti će ovisiti o održivosti političkih reformi i o ispunjenju obveza Hrvatske u pogledu regionalne suradnje s ostalim zemljama bivše Jugoslavije i drugih međunarodnih obveza poput suradnje s Haškim sudom«.