Približavaju se još jedni, po svojoj važnosti gotovo nevažni izbori za predsjednika Republike. U javnosti je stvorena klima da je sve već odlučeno, na položaju ostaje novi stari predsjednik Stjepan Mesić, pa se ostali kandidati mogu pojaviti samo kao neizbježni dekor predizborne atmosfere za uveseljavanje dokone publike. No, takav je ishod izbora višestruko nepravedan i u neku ruku neprihvatljiv, jer sadašnji predsjednik nije ispunio niti jedno predizborno obećanje iz 2000. godine.

Na prvom mjestu zahvaljujući najprije vlastitoj nesposobnosti i nedoraslosti za ulogu predsjednika Republike, dao se razvlastiti i svesti na razinu fikusa. U previše slučajeva govorio je neistine(slučaj njegovog potpisa na ugovoru o prodaji sisačke Željezare ruskom Mečelju i dr.), okružio se ljudima koji su održavali bliske veze s osumnjičenim ili odbjeglim kriminalcima, pokopao je svoj kredibilitet kao haškog svjedoka i ugrozio međunarodni status Republike Hrvatske. Iz njegove prebogate međunarodne aktivnosti izostali su gotovo potpuno gospodarski rezultati, a nije objasnio ni tko mu je sufinancirao predsjedničku kampanju iz 2000. godine.

Ipak, zbog raznih sprega, interesa kao i medijske cenzure, dosadašnji predsjednik može mirno spavati uoči još jednog mandata, iako ga nije uopće zaslužio. Ono što ostaje u predstojećim predsjedničkim izborima pravno nelogično i predstavlja golemi i nepotreban trošak na račun državnog proračuna, jest ustavna odredba o neposrednom izboru predsjednika Republike. Stupanjem na snagu promjena Ustava iz 2000. godine, bitno su smanjene dotadašnje ovlasti predsjednika Republike, jer je Ustavom promijenjen politički sustav iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav.

Tada je kao rezultat nagodbenjaštva i trulih kompromisa između vlade i predsjednika Republike potpuno neopravdano zadržan u Ustavu neposredni izbor predsjednika Republike, iako se i u velikom dijelu zemalja EU i razvijene parlamentarne demokracije, predsjednik Republike bira putem parlamentarne većine (SR Njemačka, Italija i dr.). Naprosto je nedopustiv luksuz za visoko zaduženu državu da troši relativno veliki novac za neposredan izbor predsjednika Republike, koji ima isljučivo reprezentativnu ulogu i nizašto nije odgovoran, jer ne suodlučuje o bitnim potezima unutranje i vanjske politike i ne sudjeluje u prdlaganju i donošenju zakona. Dakle, Ustav bi svakako trebalo mijenjati da se ispravi ovaj nepotreban nonsens oko neposrednog izbora predsjednika Republike, s obzirom da on nema nikakve ovlasti a po načinu izbora ima veći legitimitet nego vlada ili Hrvatski Sabor.

Nije izbor predsjednika republike jedina točka radi koje bi trebalo mijenjati sadašnji Ustav Republike Hrvatske, već bi i preambulu Ustava valjalo podvrgnuti temeljitoj političkoj i povijesnoj reviziji.

Uz pravedno vrednovanje povijesne istine, Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. nije uopće mjesto u izvorišnim osnovama Ustava RH, jer je bila nametnuta nasilnim putem od nezakonitog unionističkog sabora bana Levina Raucha, oduzela je ondašnjoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji grad Rijeku i označila je ponovno potčinjavanje Hrvatske od strane Austro-Ugarske, pa bi je zbog povijesne istine i dostojanstva hrvatskog naroda trebalo izbrisati kao točku 8. iz izvorišnih osnova Ustava RH.

Još jedan, dalekosežniji promašaj u novije vrijeme učinjen je od Tuđmanove plejade kvazihistoričara kakav je i sam bio, 22.prosinca 1990. godine, kada je u povijesno izvorišne osnove Ustava RH upisano pod točkom 12. da se pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo i »u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske ( 1963-1990).«

Ova izvorišna osnova suprotna je temeljnim pravima hrvatskog naroda na samoodređenje i istinskom povijesnom zbivanju. Ne prihvaćajući osnivanje NDH i njezin totalitarni poredak tijekom Drugog svjetskog rata sa osloncem na nacifašizam, ne smije se isto tako u ime povijesne istine, temeljnih ljudskih prava i demokracije prihvatiti da su odluke ZAVNOH-a i donošenje Ustava NR Hrvatske i SR Hrvatske bile izraz temelja hrvatske državne suverenosti, jer su te odluke značile ne samo novo porobljavanje i okupaciju Hrvatske od Beograda pod izgovorom pobjede antifašističke koalicije, nego se je uz pomoć istih pokrivao pokolj nad hrvatskim narodom izvršen 1945. godine i kasnije krvave represalije i progoni.

Komunističke partije Hrvatske i Jugoslavije od 1945. do 1990. godine, koje su kao jedinstvena Partija organizirale i provodile državno-političku represiju putem vojske, policije i zloglasne Udbe, zavele su najteži oblik diktature i nacionalizacije privatnog vlasništva, ukinule temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Poveljom OUN o pravima čovjeka iz 1948. godine, a čije se posljedice i danas osjećaju na tlu Hrvatske.

U pogledu demagoške tvrdnje s Pantovčaka»da nije bilo odluka Zavnoha Hrvatskoj bi se dogodili kralj i Draža Mihailović«, treba reći da je ondašnja kraljevska vlada u Londonu davno prije smijenila Dražu Mihailovića kao ministra rata, da su Churchill i Zapad, pa čak i Staljin zahtijevali od Tita da se u poslijeratnoj Jugoslaviji treba uspostaviti višestranačka, parlamentarna demokracija, a dobro je poznato da je Banovina Hrvatska, koju je u kraljevskoj vladi u Londonu, predstavljao dr. Juraj Krnjević, postigla 1939. godine već širok stupanj autonomije te da je Vlatko Maček bio već i potpredsjednik jugoslavenske vlade. U svakom slučaju, manje krvav rasplet bio bi povratak višestranačja i monarhije 1945. godine, negoli uspostava krvavog Titovog staljinističkog poretka i okupacija Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a 1861.