U Hrvatskoj je došlo do usporavanja industrijske proizvodnje i trgovine na malo, novog porasta nezaposlenosti, naročito u sektoru industrije, a pod znakom pitanja je struktura smanjenja državne potrošnje. Nameće se stoga pitanje, prijeti li Hrvatskoj stagnacija? Usporavanje je prisutno i na polju vanjskog duga, što je pozitivno. Po građane, međutim, nije pozitivno da usporavaju primjerice investicije jer to vodi prema padu zaposlenosti, proizvodnje, potrošnje, BDP-a, i u konačnici – standarda.

I u sporazumu s MMF-om Vlada se obvezala na svođenje stope rasta na »održivu razinu«, dakle na njeno smanjivanje na 3,5 do 3,75 posto godišnje, te na smanjivanje fiskalnog deficita na 4,5 posto BDP-a u ovoj, te na 3,7 posto BDP-a u idućoj godini. To znači da bi se trebala smanjiti državna potrošnja – tekuća ili investicijska, koja je proteklih godina bila glavni generator rasta.

Problem je u tome što je sve izglednije da će Vlada najmanje »sjeći« u segmentu tekuće potrošnje ogromnog i skupog državnog aparata. Umjesto toga, nazire se da će se odlučiti za odustajanje od planiranih investicijskih projekata, cesta i željeznice, te drugih kapitalnih ulaganja. Sa strane MMF-a to je »politika štednje« za koju je praktički dovoljno ne činiti ništa, a na domaćem terenu neprestano se kao alibi povlači politika bivše Vlade, koja je, je li, napuhala rast upravo na investicijama i zadužujući se u inozemstvu. No, od Vlade se ne očekuje da traži alibi, nego da gleda unaprijed. Ovako se dobiva dojam da se »prije trošilo, al' se bar nešto radilo, dok se sada navodno štedi, ali se zapravo ništa ne radi«. Što je bolje, upitali smo analitičara Ekonomskog instituta u Beču, dr. Vladimira Gligorova.

– Mislim da bi stvari trebalo gledati na sljedeći način. Hrvatska ima visoki deficit na tekućem računu bilance plaćanja i on potiče rast vanjskog duga. To, naravno, ugrožava tečaj, pa ako se on želi održati, potrebno je smanjiti potrošnju, ne samo javnu, ali i nju. Proračunski deficit je, u tim okolnostima, posebno ozbiljan problem, tako da bi se javna potrošnja morala ograničavati sve i da nema MMF-a. Dogovor s njim je od koristi Hrvatskoj prije svega zato sto bi joj se inače mogao pokvariti kreditni rejting, a to ne bi bilo dobro, drži Gligorov.

– Drugo je pitanje strukture javne potrošnje. Najčešće se ograničavaju investicije, jer je politički teže ograničiti druge javne izdatke. Restriktivna monetarna i fiskalna politika teže usporiti rast, a to onda ima i negativne posljedice po zapošljavanje. Pozitivni efekti bi se trebali vidjeti u smanjivanju deficita na tekućem računu, a i u trajnijem usporavanju vanjskog zaduživanja. Da li će tako i biti tek će se vidjeti. Također, usporavanje rasta bi trebalo biti prolazno, ukoliko se sa restrikcija u javnoj potrošnji prijeđe na reformu javnog sektora. Ubrzanje privatizacije također bi trebalo dovesti do povećanja izravnih stranih investicija, jer je nažalost takozvanih green-field investicija još uvijek relativno malo. Naravno, ako bi se sve završilo na restrikcijama i ne bi se sprovele strukturne promjene u javnom sektoru, tada bi spori rast mogao ugroziti makroekonomsku stabilnost, zaključuje Gligorov.

Makroekonomist dr. Gordan Družić napominje kako će od sada sva rješenja ići u pravcu smanjivanja potrošnje, a u tom slučaju prvo stradaju investicije, potom osobni dohotci. Doći će do stabilizacije na nižoj razini gospodarske aktivnosti, s nižim plaćama i manjom zaposlenošću, predviđa dr. Družić, dodajući da je to dokaz da je model temeljen na potrošnji, zaduživanju, čiji je glavni cilj stabilnost cijena – iscrpljen.

– Hrvatskoj sad preostaje samo provođenje strukturnih reformi, te rast investicija po nezadužujućim osnovama. To su ili izravna strana ulaganja ili kapital koji će doći putem strateških partnera privatizacijom poduzeća. Same stope rasta sve je teže predvidjeti jer one sve više ovise o uslugama i turizmu, koji sve manje ovise o nama a sve više o eksternoj ponudi i potražnji na koju nemamo nikakvog utjecaja, napominje Lovrinčević.

– Vjerujem da će se u budućnosti živjeti bolje, što ne znači da neke skupine neće izgubiti »stečena« prava. Riječ je prije svega o zaposlenima u javnoj upravi. Tu mi je posebno nejasna pozicija sindikata koji opetovano demagoški konfrontiraju vladi, a javni sektor uključujući posebice javna poduzeća i lokalne monopole su veliki problem ove države. U Hrvatskoj danas preko 800 tisuća ljudi radi za manje od 3.800 kuna mjesečno, a riječ je uglavnom o zaposlenima u nejavnom sektoru, dok se u javnom sektoru, a posebice u javnim poduzećima i lokalnim monopolima bune, a imaju prosjek plaće od oko 6.000 kuna. Negoduju i umirovljenički »predstavnici« dok 900 tisuća umirovljenika ima mirovinu manju od 2.550 kuna i nema niti prilike iskoristiti neoporezivi dio odbitka, dio povlaštenih, njih 100 tisuća, se »izborio« za neoporezivi dio iznosa mirovine do 3.000 kuna mjesečno. Zaposleni HT štrajkaju zbog otpremnina od 200 tisuća kuna, a prosječna plaća u industriji, ljudi izravno zaposlenih je manja od 2.500 kuna mjesečno. Očito su se neki osnovni parametri ponašanja poremetili i mislim da Vlada ne treba uporno ustrajavati na »konsenzusu svih« koji nije moguće u ovom trenutku postići, već treba pokazati odlučnost. U suprotnom rastuća razina nepovjerenja u institucije države i rastući parametri duga, nepovratno nagrizaju osnovicu za bilo kakvu suverenu ekonomsku politiku, zaključuje Lovrinčević.