Dva su glavna uzroka zbog kojih je pala popularnost EU-a: nepopularni, ali nužni potezi Sanaderova kabineta što Vladu približavaju Bruxellessu te eurofobična politika stranaka poput HSS-a i HSP-a, čije stalno pozivanje na hrvatske tradicije ima prođu kod dijela građana, odnosno zastrašivanje životom po europskim normama, što je prvi puta u značajnijoj mjeri naišlo na pozitivan odjek

ZAGREB – Hrvatske su dvojbe u vezi s ulaskom u Europsku uniju sve veće. Dok službena politika - Banski dvori, Markov trg i Pantovčak - uporno najavljuju uspješne pregovore o članstvu u EU, samo manje od polovice građana to stvarno i želi. Točnije, prošlog tjedna objelodanjena anketa da bi samo 49 posto građana željelo hrvatski ulazak u EU, zacijelo nije oduševila premijera i ministre, što su baš tih dana neposredno dogovarali, s Javierom Solanom, datum o početku pristupnih pregovora.

Istraživanje agencije Puls pokazalo je, naime, dramatičnu političku činjenicu: podrška pristupanju Hrvatske EU opala je sa 70 posto na 49 posto, što znači da hrvatsko javno mnijenje ne podržava politiku vodećih hrvatskih stranaka, kako onih koje sačinjavaju koalicijsku vlast, tako i opozicijskih. Iako se ni jedna velika hrvatska stranka ne smatra euroskeptičnom, značajno je porastao broj euroskeptika među biračima, što, nastavi li se taj trend, posve mijenja političku scenu i otvara prostor za nove ideje, lidere i stranke.

Dva su glavna uzroka zbog kojih je pala popularnost Europske unije u Lijepoj našoj.

Osim Haaga, politika pristupanja EU iziskuje i druge gorke lijekove koje će Vlada morati progutati, od završetka reforme u MORH-u do ukidanja prodaje sira i vrhnja na tržnicama, čime se već bavi marginalniji dio opozicije.

Zanimljiva je i politika što je vodi HSS i njegovi stranački lideri, osobito Zlatko Tomčić i Božidar Pankretić. Deklarativno, uvijek će se založiti za pristup EU, ali će potom »seljački lukavo«, zatražiti goleme dotacije za poljoprivredu i odgađanje uvođenja EU-normi za što dalju budućnost. Time dobivaju glasove (ne baš izdašno, usput rečeno), ali i stvaraju tipičnu HSS-ovsku dualnu poziciju o EU - oni su i za i protiv, istodobno. Tako su, uostalom, nastupili i na izborima, jer su paralelno bili i za Račana i za HDZ pa su prošli dosta loše.

Dobiva se dojam da je HSS u pitanjima eurointegracija vrlo konzervativna stranka, baš kakav je i u drugim stvarima. Hoće li koalicija sa SDP-om tu štogod promijeniti teško je reći.

Desničarski lideri Hrvatske stranke prava ne prikrivaju svoj euroskepticizam i tu dobivaju podršku dijela javnosti i glasača. Anto Đapić bio je spreman deklarativno ublažiti stajališta kad je želio ući u Sanaderovu vladu, ali od tada je postao priličan kritičar EU-a. Zapravo, može se očekivati da HSP, ponukan slovenskom politikom prema Hrvatskoj ili nekim drugim sličnim jačim povodom, postane predvodnik politike odmicanja od eurointegracija i traženja »trećeg puta«, neutralnosti, o čemu povremenu govore neki neovisni intelektualci. Nema sumnje da bi njihov nestranački ideolog Slaven Letica smislio takvu strategiju u nekoliko minuta.

Osim tih dviju parlamentarnih stranaka, koje oko pristupa EU drže »figu u džepu«, otvoreno protivljenje eurointegracijama pokazuju neke male, marginalne i neutjecajne desne i lijeve stranke.

Najbolji primjer na desnoj sceni za takvo ponašanje je derivat Pašalićeva HIP-a, SIN (Samostalnost i napredak), što ga je utemeljio Nenad Ivanković Vons. Glavna politička aktivnost SIN-a je lijepljenje jumbo-plakata s kojih se upozorava na premoćnu kvalitetu sira, vrhnja i pršuta prema globalističkoj ishrani. Ivanković želi djelovati putem plitkih propagandnih trikova, kako bi pozvao na očuvanje tradicije pred globalnim hamburgerom. Za očekivati je da će takva politika završiti na narodnoj predaji, što je medij posve adekvatan Ivankovićevu shvaćanju tradicije.

Na ljevici, onoj krajnoj, euroskeptika ima u Socijalističkoj partiji i sličnim organizacijama koje se još uvijek uzaludno bore protiv svjetskog kapitalizma, ne shvaćajući da je bitka završila. Predsjednički kandidati, to šareno društvo aspiranata na Pantovčak, također skriva pokojeg ljubitelja sira i vrhnja, poput Borisa Mikšića koji se iz Sjedinjenih Američkih Država zalaže za oprez prema Europi.

Politički nositelji euroskepticizma, kako smo vidjeli, postoje, iako je njegov porast izazvala i sama, EU vrlo sklona, Sanaderova vlada. Slični su trendovi zabilježeni u drugim tranzicijskim zemljama, koje su u svibnju ušle u EU. U Sloveniji su se još 2001. na državnoj televiziji vodile rasprave treba li ući u EU ili NATO, da bi tadašnja vlada naručila propagandnu kampanju u korist eurointegracija. U nas bi takva kampanja također imala smisla, posebno kad početkom 2005. počnu pregovori o pristupu. Naime, što je EU bliže, to će broj i utjecaj domaćih euroskeptika rasti. Oni će postati faktor koji se neće moći ignorirati, ako je to i sada, nakon posljednjeg istraživanja, moguće.