Mickey Spillane, autor »tvrdih« krimića, prerano se rodio. Njegov bi surovi inspektor Mike Hammer u Hrvatskoj danas imao posla preko glave i jedino bi njegov »čekić« mogao razbiti sve mračne tajne naše prošlosti i sadašnjosti.

Primjerice, kako su inkriminirajući transkripti Tuđmanovih brijunskih razgovora s vojnim zapovjednicima uoči »Oluje«, za koje su državni vrh, pojedini političari i odvjetnici do jučer tvrdili kako su nepostojeći, ili pak falsifikati, ipak pronađeni tamo gdje su oduvijek i bili. Ili, kako to da je Haški sud upravo sada otpečatio devet godina staru optužnicu protiv stanovitog Miroslava Brale Cicka, sudionika pokolja u Ahmićima, iako su nakon puštanja šestorice bosanskih Hrvata da se brane sa slobode iz ICTY-a stizale poruke kako novih optužnica za taj teritorij više neće biti. Čelični Mike morao bi upotrijebiti svu svoju sirovu snagu i istražiteljski um ne bi li otkrio zašto bivši šef hrvatskih obavještajaca Franjo Turek optužuje svoje nekadašnje pretpostavljene, ako su mu to oni ikada zaista i bili, Ivicu Račana, Šimu Lučina i Ranka Ostojića, da su ga »spriječili uhititi Antu Gotovinu prije njegovog bijega iz političkih razloga«. Još je nejasnije tko je i zašto Cicka i sličnu mu bratiju skrivao i financirao sve ove godine na teret državnog proračuna.

Lijepa je naša već odavno postala špijunskim poligonom na kojemu vježbaju, treniraju i žive domaći i strani žbiri svih fela. Tako su famozni transkripti do jučer stizali u javnost pod egidom »ekskluzivno« tako što su ih u svoje, običnom čovjeku nerazumljive svrhe, zlorabili svi, od najviših državnih dužnosnika, do najobičnijih arhivara i referenata. Naši James Bondovi pri tome su znali i dobro zaraditi, jer su svoje »usluge« masno naplaćivali, a neki, poput bivšeg ministra Joze Radoša, nisu krili da su pojedine dokumente servirali »s određenom svrhom«. Hrvatske obavještajne službe od svog samog početka funkcioniraju kao »Društvo mrtvih pjesnika«, uvijek su bile iznad i izvan sustava vlasti. Njihovi glavni akteri određivali su količinu i kakvoću informacija koje će servirati »demokratski izabranima«, jer ti isti nikada nisu uspjeli uspostaviti potpunu kontrolu nad njima. Stožeri tih paravlasti autonomno su odlučivali kako o »timingu« puštanja pojedinih transkripata u javnost, tako i o projekcijama »zanimljivih« filmova, ticali se oni Severine ili Knina.