Naloživši Vladi da ubrza privatizaciju, te da svu preostalu, vrlo značajnu državnu imovinu već do kraja 2005-e preda novim, uglavnom stranim vlasnicima, MMF je Hrvatsku prisilio na rasprodaju preostalog nacionalnog potencijala – što su Sanader i Šuker prihvatili bez pogovora

Zašto su Vlada i HNB, koje su – radi poboljšanja kreditnog i investicijskog rejtiga zemlje – od Međunarodnog monetarnog fonda proljetos zatražile novi stand-by sporazum, pristale i na skupinu obveza, koje nacionalnu ekonomiju bacaju na koljena? Zašto su se, naime, ministar financija Ivan Šuker i guverner HNB-a Željko Rohatinski, pod patronatom Vlade i premijera Ive Sanadera, potpisali i pod MMF-ov zahtjev za ubrzanom privatizacijom preostalog, ali vrlo značajnog dijela državne imovine?

Odgovor na ta pitanja, i Hrvatski sabor, i najšira javnost, morali su imati još prije tri mjeseca, kada je Izvršni odbor MMF-a Hrvatskoj odobravao taj novi stand-by aranžman u iznosu od 141 milijuna dolar, u trajanju od 20 mjeseci, i kao potporu ciljevima Vladine ekonomske politike za 2004. i 2005. godinu. Ali nisu, nego je cijela priča, pod pritiskom oporbe, dospjela u Sabor tek jučer, kasno poslijepodne, kao zakašnjela rasprava koja više ništa ne može promijeniti.

Najnoviji sporazum s MMF-om, naime, sadrži fiskalne i monetarne mjere, te mjere za smanjivanje visoke zaduženosti i ranjivosti na vanjske šokove, ali i rigorozan zahtjev za ubrzanom završnicom privatizacije preostalih državnih kompanija i financijskih ustanova. I dok su donekle razumljivi i naciljana stopa rasta BDP-a u ovoj godini od skromnih 3,5 posto, i smanjivanje manjka ukupnog državnog proračuna s lanjskih 6,3 na ovogodišnjih 4,5 posto, kao i smanjivanje vrijednosti inozemnog duga ispod razine od previsokih 77 posto BDP-a, posve je neobičan zadnji skup stand-by obveza, koje Hrvatskoj naređuju ubrzanu privatizaciju strateški značajnog »ostatka ostataka«.

Pod kapom »strukturnih reformi«, MMF traži (a Sanaderova je vlada na to pristala bez riječi javnog otpora, vadeći se i jučer da samo nastavlja tamo gdje je Račan tobože stao) da Vlada već do kraja 2004. proda sve svoje udjele u poduzećima, gdje iznose do 25 posto njihove vrijednosti, a sve ostale najkasnije do kraja lipnja 2005. Do kraja 2005. dužna je prodati još 15 posto Ine, te do kraja lipnja te iste, iduće godine dovršiti treću fazu privatizacije Hrvatskoga telekoma i plan privatizacije Croatia-osiguranja. U istom stisnutom roku, Hrvatska mora prodati državni udjel u Croatia-banci i odlučiti što će učiniti s vlasništvom nad Hrvatskom poštanskom bankom.

Oporba se jučer u svojim reakcijama na još jedno pomicanje rasprave o tom stand-by sporazumu, s jutra na kasno poslijepodne, zadržala na formalnoj strani te priče (Račan o marginalizaciji Sabora, Tomčić o tome da je Sabor trebao o svemu raspravljati još potkraj srpnja), dotaknuvši dijelom i stvarne socijalne i razvojne drame koje tek slijede (pa je Čačić podsjetio da slijedi prolongiranje većine velikih investicija u ceste, u modernizaciju željeznice i sl.), te da će taj stand-by kao »štetan za Hrvatsku« biti težak udar na životni standard i zaposlenost (u čemu se slažu i Račan, i Čačić, i Tomčić).

Međutim, nikako još da se i Vladi i oporbi ukažu bar obrisi skorog konačnog salda ovog MMF-ova nokauta Hrvatskoj (koji je samo završni čin jedne igre, koja se s Hrvatskom već desetljeće i pol vodi na više dobro umreženih razboja, počevši embargom na izvoz zapadnog oružja u Hrvatsku, ratne 1991. i stabilno precijenjenog tečaja od jeseni 1993.). Hrvatska bi se već početkom 2006., naime, mogla naći u visokoj vanjskoj zaduženosti, ali bez državne imovine koju bi još mogla prodati, kao i u stanju visoke nezaposlenosti, ali i u recesiji (jer, više neće imati čime financirati veće državne investicije, niti visoku državnu potrošnju i socijalu).