Slobodna Dalmacija: 15. 10. 2004.
Bjegunac pred Rubikonom
Danko PLEVNIK
Sanaderova je vlada zapala u krizu prioriteta. Ne zna je li joj preča autocesta do Dubrovnika, odnosi s manjinama, kamatne stope, "Savudrijski zaljev", smanjenje vanjskog duga, brža harmonizacija s europskom legislativom i pravosuđem, učinkovitija privatizacija i podbadanje gospodarskog rasta ili Gotovina?
Strateški interesi — ulazak u EU i NATO — nalažu da se napokon riješi slučaj nestaloga generala koji za EU i NATO postaje kamen mudrosti, a za hrvatsku vlast kamen spoticanja.
Gotovina nije više samo unutarhrvatski problem nego i unutareurounijsko pitanje na kojem se vjerojatno prelamaju svi mogući "trgovački" odnosi između njezinih vodećih članica. Ponavljaju li se između Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke i na ovom primjeru neki predmaastrichtski dogovori u kojem je i Hrvatska bila jedan od utega na vagi traženih koncesija? Što u toj igri osim Gotovi
ne može bilo kojoj (protu)zainteresiranoj strani ponuditi Hrvatska kao žrtva ogledala?Međutim, sam način na koji je hrvatska Vlada prihvatila da s dnevnog reda skine ovu priču nikako ne izlazi iz dimenzije verbalnog što je već preraslo u taktički zamor.
Sanader, Žužul i Hebrang sporadično šalju moralističke apele Anti Gotovini, istodobno tvrdeći Carli del Ponte da on nije u Hrvatskoj. Ako nemaju pojma o njegovu mjestu boravka, kako onda znaju da nije u Hrvatskoj? Takva "diplomatska" predstava namijenjena je alogičkim promatračima Haaškog suda i međunarodne zajednice, ali ona se na dužu stazu očito pretvara u politiku iscrpljivanja, jer i veresiji istječu rokovi.
EU je i zbog Hrvatske uveo toplo-hladno klauzulu da se pregovori oko ulaska mogu suspendirati u svakom trenutku ako se utvrdi da zemlja kandidatkinja krši europske pravne, ekonomske i demokratske norme i tako se počeo ponašati.
Hrvatskoj se išlo naruku u travnju (avis) i lipnju (status kandidata) u dobroj vjeri da će se izvršiti ono što je preuzela kao zadaću, no to se nije dogodilo i teško je vjerovati da će se Hrvatskoj gledati kroz prste unedogled. Što na koncu o svemu tome reći? Jesu li hrvatske vlade toliko slabe ili je Gotovina toliko jak? Čini se da i Sanaderova vlada, poput Račanove, nema hrabrosti otvoreno progovoriti o obvezi u slučaju Gotovina i djeluje u skladu s tim obvezama, nudeći uglavnom nekakav zakasnjeli juristički inženjering kojega prestižu uvijek vješto tempirani transkripti. Njihov je cilj dokazati da ako je cijela akcija "Oluja" bila aksiomatski kriva, nitko pa ni Ante Gotovina ne može biti prav.
Usprkos tome, možda se upravo u tome nalazi i dio rješenja za Gotovinu. Međutim, umjesto da se na osnovi raspoloživih i budućih činjenica hijerarhizira odgovornost za propuste u "Oluji" i poslije nje, ona se želi personalizirati i prebaciti na bjegunca. Od njega se traži da prijeđe Rubikon.
Je li to realno ako ga se u dijelu javnosti žigoše kao časnika bez časti i gangstera bez petlje? Da je on imao osobne i političke hrabrosti, ne bi li se sam odavno predao pa bi vrijeme radilo za njega bilo kao osumnjičenika, optuženika, osuđenika ili nevino okrivljenoga. Ovako njegov sakrivalački život potire sve ono za što je vjerovao da se zalaže i oduzima mu perspektivu izglednijeg života. Sve to lochnesovsko pojavljivanje i iščezavanje za Gotovinu i njegovu obitelj više nema vajde.
I dok prognanici još imaju neku nadu ili barem ljudski tretman nove sredine, bjegunci ostaju bez ikakvog dostojanstva jer nemaju ni prostora ni vremena. Gotovina kao general ponavlja sudbinu onih vojnika Domovinskog rata koji jednostavno ne mogu prihvatiti stanje da više nisu onoliko važni kako su to bili u ratu. Ali dok oni u svakodnevici traže prošlost, prošlost svakodnevno traži Gotovinu. Haaški sud od njega očekuje javno suočavanje s faktičnim, a ne idealiziranim događajima.
On se ne bi trebao predati radi političkih bodova ove ili one vlasti, ulaska Hrvatske u EU i patetičnog žrtvovanja za narod, nego radi osiguranja smisla svoga vlastita života. Morao bi uzeti svoj slučaj u svoje ruke, to prije što ga je visoka politika od Tuđmana nadalje dobrano manipulirala.
Gotovina je dužnik samo svojoj savjesti i samo bi nju trebao zastupati u Haagu. A koliko je ona bila u suglasju s normama, odlučit će se na mjestu koje je za to mjerodavno prema zakonima koje je Sabor prihvatio — vjerujući da su namijenjeni jedino neprijateljskim generalima.