Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu još je tanja od hrvatske strojnice na hrvatskom ramenu, moglo bi se zaključiti nakon aktualnih saborskih rasprava.

Nakon dramatičnog izvještaja o Hrvatskoj vojsci, koja se, kao što primjećuje komentator »Vjesnika« Fran Višnar, transformirala u pogrešnom smjeru, pa je »od labuda koji je ponosito širio krila stvoreno ružno pače«, ni jučerašnje izvješće Hrvatske narodne banke nije odudaralo od tog tona. Pravaš Slaven Letica ocijenio ga je »nostalgičnim i melankoličnim«, napomenuvši da spominje samo »snove o suverenitetu hrvatske monetarne politike jer je čak 91 posto banaka u vlasništvu stranaca«. Stoga, tvrdi Letica, oni određuju monetarnu politiku, a u prilog mu ide i podatak da niti jedan Hrvat nije šef Nadzornog odbora u trinaest najvećih banaka koje imaju sjedište u našoj zemlji.

Od bukačkih nacionalnih parola kojima se početkom devedesetih dokazivalo domoljublje, danas je malo toga preostalo. Uostalom, već odavno se na repertoaru patriotskih pjesama ne čuje »Ustani, bane!«, a i bolje, jer bi vojskovođa Jelačić, da vidi armadu koja više sliči negdašnjim pandurima nego li 21. stoljeću, od srama ponovno propao u zemlju. Više nije nikakva tajna da se vojni sustav raspada, da je anakron i ne odgovara suvremenim kriterijima, ma koliko nam političari pričali bajke o NATO paktu koji će na vojnom planu riješiti sve naše probleme baš kao i Europska unija na političkom i gospodarskom planu. Štoviše, ti naši budući saveznici ne propuštaju priliku ni dodatno nas posramiti, pa je tako u nedavnoj zajedničkoj vježbi kod otoka Žirja hrvatski brod glumio »loše momke«, koje su, naravno, u tili čas, usred Jadrana, porazili i razoružali »dobri dečki« iz Južnog krila NATO-a.

Hrvatski suverenitet kruni se sve više i više. Osim što u vlastitim hlačama nemamo ni kune, ni pištolja, već odavno smo ostali i bez telefona, koji su prodani tako dobro da je taj ugovor postao većom tajnom i od one vojne. Osim banaka rasprodali smo i naftnu industriju, hotele, sve što je imalo vrijedilo, a ostatak sami uspješno uništili. A kad zagusti, prodat ćemo i ono malo što nam je preostalo, na koncu sve one Bogom dane prirodne ljepote u koje smo se kleli i kojima se toliko dičimo.

I što nam je od nacionalnih atributa i simbola preostalo? Lupiti petama, zapjevati himnu i podići zastavu. Pokazivati rogove Slovencima i naći se na istom brvnu s nekim Joškom Jorasom ispisujući na Triglavu »Tudi tukaj je Hrvaška«? Ili pak strepiti na svakoj sljedećoj utakmici hoće li nam se nogometaši plasirati na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, ili će, u suprotnom, zadati posljednji udarac našem, ionako poljuljanom ponosu?

Nema te stvari na svijetu koja te može toliko poniziti kao saznanje da polako postaješ prosjak u vlastitom dvorištu.