Na tu se »formalnost« nitko ne obazire, jer je unaprijed jasno da objavljivanje takvih pikanterija nema za posljedicu podnošenje kaznenih prijava protiv odgovornih, a kamoli zabranu distribuiranja listova koji na taj način privlače čitatelje. Štoviše, gotovo nitko više i ne postavlja suvišna pitanja o moralnosti zakonitosti i moralnosti hrvatske prakse, jer se to tumači kao »jal« i »nesnalažljivost«, a ne principijelnost. Posljedice, pak, takva nakaznog ponašanja za međunarodni ugled Hrvatske također su na repu javnoga interesa.

Ako je jedan politički klan mogao »nagaziti« ideologa suparničke skupine, makar i u okviru iste vladajuće stranke, tu šansu nije propuštao. Na tome su se temeljile i pozamašne naklade pojedinih »revolveraških« listova. Novinari su u pravilu rado pristajali biti sredstvo tuđih obračuna, svjesni da im to posredno donosi materijalnu korist. Najciničnije je da su pojedinci za takvo prostituiranje struke dobivali i prestižne strukovne nagrade za istraživačko novinarstvo«.

Vrhunac je raspačavanja državnih tajni uslijedio promjenom vlasti 2000., kad su Tuđmanovi transkripti, koji su na neki bizaran način iz dana u dan dobivali »noge« u Predsjedničkim dvorima, punili stranice u čak nekoliko tjednika i dnevnika. Svatko je od njih imao popis svojih želja, a neka »dobra duša« sve je to uslišavala. Otad se i točno zna tko će braniti ili napadati kojeg državnog dužnosnika, političara ili generala, a tko će pronalaziti prepiske koje mu idu u korist.