Svojim prošlogodišnjim, prvim javnim nastupom u tjedniku »Nacional« nakon bijega u ilegalu u jednu od velikih zemalja članica Europske unije, u kojoj se nalazi već više godina kao državljanin EU, general Ante Gotovina pokazao je da polako ali sigurno shvaća da je bio žrtvovan od svojih najbližih suradnika i prijatelja sa ciljem da se glavni i odgovorni za sramnu nagodbenjačku politiku sa Slobodanom Miloševićem ne samo izvuku od procesuiranja pred Međunarodnim sudom u Den Haagu, već da se godinama u hrvatskoj javnosti prikazuju kao kreatori i akteri pobjedonosne vojno-redarstvene akcije »Oluja '95«.

U ovom trenutku tragično je i apsurdno što se Republika Hrvatska glede datuma početka pregovora o ulasku u EU, ucjenjuje sa predajom generala Gotovine, premda se general Gotovina ne nalazi u Hrvatskoj već upravo u zemlji članici EU, od koje iz Luxembourga i dolaze ovakve nedvosmislene prijetnje.

Baš suprotno, zahvaljujući HDZ-ovoj vladi u prethodnom mandatu do 2000., kao i Račanovom SDP-u, koji nisu pokrenuli niti jednu jedinu adekvatnu istragu protiv odgovornih za zločine iz vremena rata za nezavisnost Hrvatske kao i rata u BIH, hrvatski generali Gotovina, Čermak, Markač ali i drugi, našli su se, ne i bez dijela vlastite krivnje, na optuženičkoj klupi odnosno, u haškom pritvoru.

Hrvatska javnost i političari moraju se sa velikim zakašnjenjem suočiti s pravim okvirom, inače legitimne i legalne vojno redarstvene i oslobodilačke akcije Oluja, jer će inače ostati taoci tajne diplomacije i manevara pokojnog predsjednika Tuđmana, koji je zapravo stvarni krivac za neprocesuiranje sporadičnih ratnih zločina s hrvatske strane, koji sada dolaze na naplatu u formi nečuvenih haških optužnica sa visokom glavnicom i visokim kamatama.

Nakon što je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine Tuđmanu postalo posve jasno da je njegova politika podjele BIH između Beograda i Zagreba doživjela potpuni slom i poraz, on je sa svojim najbližim suradnicima i u kontaktu s Miloševićem i nekim predstavnicima međunarodne zajednice očajnički vrebao priliku da teški poraz njegove politike rata s Muslimanima u BiH nadoknadi bilo kakvom makar i prividnom vojnom pobjedom nad, od Miloševića, odavno otpisanim eksponentima velikosrpske politike i nositeljima okupacije nekih dijelova Republike Hrvatske.

Neposredno iza pokolja Muslimana u Srebrenici od strane bosanskih Srba u srpnju 1995. godine, Tuđman shvaća da je naglo promijenjen stav američke administracije prema ofenzivnom ratnom djelovanju NATO-a protiv položaja bosanskih Srba, dugo priželjkivana prilika da nadoknadi teritorijalne gubitke Republike Herceg-Bosne povratkom okupiranih područja Republike Hrvatske i barem djelomično kompenzira težak poraz svoje ratne politike u BIH. U drugoj polovici srpnja(17. i 31.07.1995.), Tuđman saziva tajni sastanak na Brijunima, na kojem je prisutan i general Gotovina, da bi se dogovorila i razradila vojno-redarstvena akcija »Oluja '95«. Za većinu prisutnih na tom sastanku trebala je to biti akcija oslobađanja okupiranih područja RH, a samo za nekolicinu prisutnih uključujući i samog Tuđmana, iskonstruirana vojno-redarstvena oslobodilačka akcija radi zaposjedanja okupiranih hrvatskih područja od prethodno evakuiranih paravojnih srbočetničkih jedinica i lokalnog srpskog stanovništva tzv. srpske republike Krajine.

Dakle, zakulisno, iza leđa hrvatskoj javnosti i najvećem dijelu hrvatskih časnika i branitelja, Tuđman u dogovoru s Miloševićem šalje svojeg emisara i ondašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvoja Šarinića u Beograd gdje ovaj dogovara s Miloševićem sve detalje oko odlaska krajinskih Srba iz Hrvatske i predaje jamstvo Zagreba da će za barem 50 posto teritorija BIH dati punu suglasnost da se prepusti bosanskim Srbima. Tuđman je tim dogovorom s Miloševićem iza leđa hrvatskom narodu i Hrvatskoj vojsci osigurao da je tzv. srpska republika Krajina prepuštena od Miloševića Hrvatskoj, jer je Milošević zajamčio Tuđmanu posredstvom Šarinića da se ostatak Jugoslavije neće izravno miješati u ratove izvan njenih granica.

Značajnu težinu ovim činjenicama daju i svjedočenja iznesena prošle godine od svjedoka Haškog suda, bivšeg američkog veleposlanika u Zagrebu Petera Galbraitha, koji je posvjedočio koliko o činjenici da nije bilo protjerivanja domicilnog srpskog stanovništva iz tzv srpskih enklava u Hrvatskoj od Hrvatske vojske, jer se ono samo evakuiralo, toliko i o Tuđmanovoj spremnosti na ustupke, uključujuči i predaju istočne Slavonije Beogradu.

Posebno tragičnim se pokazuje za HDZ i samog Tuđmana svjedočenje savjetnika predsjednika RH za vojna pitanja generala zbora Imre Agotića od 27. 6.2003. na suđenju Miloševiću, koji potvrđuje definitivno postojanje sramnog pakta Tuđman-Milošević, jer na Agotićev zahtjev o potrebi najhitnijeg naoružavanja Hrvatske koncem kolovoza 1991. godine od Tuđmana dobiva odgovor »da se ne treba žuriti, da rata neće biti i da je sve dogovoreno sa Miloševićem«.

Vojno-redarstvena akcija Oluja, zbog koje su pred Haškim sudom i optuženi generali Gotovina, Čermak i Markač, nije samo trijumfalna pobjeda Hrvatske vojske i generala Gotovine, već je i rezultat dogovora Tuđmana i Miloševića, koji međusobno razmjenjuju i trguju teritorijima i stanovništvom radi kompenzacije Tuđmanovog političkog i vojnog poraza u BIH godinu dana ranije, radi nastavka politike realizacije projekta male Velike Srbije kroz međusobno uglavljenu diobu BIH na koju je svojedobno pristao i tadašnji predsjednik Predsjedništva BIH Alija Izetbegović i radi osiguranja Tuđmanove pobjede na predstojećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, koji su održani već u listopadu 1995. godine, dva mjeseca nakon akcije »Oluja '95«.

Sve navedene i brojne druge dokaze i stavove hrvatsko pravosuđe je od 2000. godine, u vrijeme Račanove vlade, moglo istražiti i procesuirati, ali je sve radije zadržano u ladici voljom tadašnjih političkih i pravosudnih struktura, vjerojatno zato da se ne bi srušio mit o Tuđmanovom vojnom i pobjedničkom geniju, te da se prave krivce, a ne generale, ne bi trebalo izvoditi pred lice pravde. Time bi se postiglo da RH ne samo ne bude talac optuženičke haške klupe zbog Tuđmanove ratne i mračne politike, već da odgovaraju najodgovorniji i pravi krivci za moguće žrtve i kolateralne štete nastale tijekom i nakon vojnih akcija HVO i HV po BIH i RH, dok bi Hrvatska vjerojatno već bila sa Slovenijom ove godine ravnopravna članica EU.

Za sam položaj generala Gotovine nije nevažno da, ako se odluči prijaviti Haškom sudu (hrvatska javnost će biti zgranuta a međunarodna postiđena kada i ako Gotovina otkrije gdje se sve vrijeme nalazio) i braniti istinom, istovremeno smogne hrabrosti i snage razotkriti sve one koji su se tako grubo i licemjerno poigrali Hrvatskom vojskom, hrvatskim vojnim zapovjednicima i od sigurne hrvatske pobjede u ratnom vihoru napravili dug čiji račun na naplatu već godinama dolazi hrvatskim zapovjednicima i braniteljima umjesto Tuđmanovim političkim mešetarima, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik HSP1861.