Prva pogreška u transkriptima: u navodu osoba koje prisustvuju 31. srpnja razgovorima koji se snimaju ne bi se moglo pogriješiti u redoslijedu, po funkciji, sudionika / Druga pogreška: na popisu sudionika nema Pavla Miljavca, Ante Budimira i Željka Glasnovića. Njihovo prisustvo potvrđuje privatni zapisnik Miljavca, koji je ovaj vodio i u nekim drugim prilikama

ZAGREB – Deklasifikacija (skidanje državne tajne) transkripata iz srpnja 1995. godine u utorak nije prošla Uredu predsjednika Republike. Iako je predsjednik Mesić prvotno najavio da će tu oznaku skinuti, još se ne zna hoće li i kad. Tako je i dalje u optjecaju nekoliko verzija transkripata istog »brijunskog« razgovora Franje Tuđmana i najvišega političkoga i vojnog rukovodstva u predvečerje »Oluje«.

Deklasifikacija tih dokumenata pokazala bi, međutim, kojom to varijantom dokumenata raspolaže Mesićev Ured. To bi omogućilo da se utvrde sličnosti i razlike s verzijom kojom haaško tužiteljstvo raspolaže od 2000. godine, što bi odgovorilo na pitanje je li »uvid u dokument«, nedavno objavljen u jednim dnevnim novinama, bio autentičan ili podvala. I na kraju, time bi se lakomost za ekskluzivama pokazala promašajem, budući da je dokument u opticaju već četiri godine.

Na prvu pogrešku upozorili su nas ljudi koji su usko surađivali s Franjom Tuđmanom. »Nikad, ali doslovno nikad transkript razgovora ne bi bio uložen u dokumentaciju predsjedničkog Ureda s toliko protokolarnih pogrešaka. Tuđman nije bio osoba koja bi svojim činovnicima dopuštala te propuste«, kaže pouzdani izvor iz ondašnjeg Pantovčaka. Prva pogreška u tom dokumentu: u navodu osoba koje 31. srpnja prisustvuju razgovorima koji se snimaju ne bi se moglo pogriješiti u redoslijedu po funkciji sudionika. Davor Domazet ne bi mogao biti ispred Zvonimira Červenka, Gojko Šušak iza Ante Gotovine. Tuđman je pazio na te stvari sve do običaja da vrati dokument na ispravak, dok se uloge sudionika ne dovedu u red.

Treća pogreška: s objavljenog transkripta u hrvatskim medijima brisana je oznaka »državna tajna«, oznaka koju je tek Mesić mogao izbrisati u utorak, a što nije učinio nego tek najavio.

Ima li haaška varijanta brijunskih transkripata iste nedostatke? Zasad, nitko ne zna. Odvjetnici Markača i Čermaka, odnosno »šestorice iz BiH« o sadržaju potpornih dokumenata zaprimljenih iz tužiteljstva ne smiju ni pisnuti. Slijedila bi im teška tribunalska kazna.

Vjesnik je iz tužiteljskih, državnih, policijskih i obavještajnih izvora, odnosno izvora bliskih predsjedniku Republike saznao samo toliko da je dokument mogao biti poslan u Haag s nekoliko adresa. Prva, predsjednički Ured nakon 2000. godine. Druga, Vlada ili netko u njoj. Treća, Miroslav Tuđman, sin Franje Tuđmana koji je u dva, tri dana samostalnog pregleda dokumenata u uredu svojega oca mogao baš taj transkript izdvojiti. Zbunjenost u aktualnim izjavama ovih dana, kad jedan dan tvrdi da je transkript potvrda sastanka u Uredu predsjednika na Brijunima, a drugi dani da to nije bilo tako, baca ozbiljnu sumnju na njega. Četvrta i tako redom je adresa nekoga iz tužiteljstva, policije, obavještajnih organizacija. Potonje potvrđuje i igrokaz na vratima »zapečećenog« ureda Željka Bagića, nedavno otpuštenog Mesićevog suradnika za obavještajne poslove.

Pravna struka smatra da će značenje te kvalifikacije kaznenog djela ratnog zločina za koji su optuženi i »šestorica«, odnosno Gotovina, Markač i Čermak, biti poznato tek onda kad se sazna koju to verziju transkripata s Brijuna ima haaška tužiteljica, odnosno kad bude u stanju ponuditi odgovor na pitanje zašto je »takav krupni dokaz« čuvala pune četiri godine. I to dokaz s kojim je pokušala utjecati u postupcima Kordić-Čerkez, odnosno Tuta i Štela, pa joj nije uspjelo.

Opstojnost transkripata kao dokaza za tužiteljstvo u Haagu valja promatrati i u okviru suđenja Slobodanu Miloševiću. Prođe li taj transkript protiv Miloševića kao »falši« dokaz, ruše se i tzv. hrvatske optužnice. Carla del Ponte, zapravo, protiv Ante Gotovine ima samo taj transkript kao razlog za optuženje. Svi ostali dokazi su samo varijanta tužiteljske i odvjetničke borbe za i protiv optuženika pred sudskim vijećima. Za tužiteljicu to je i te kako nezgodna pozicija, jer padne li prva sumnja u transkripte na sudu, odoše niz vodu i sve ostale optužnice.

No, ako se haaška verzija transkripata s Brijuna bitno razlikuje od one kojoj će »ovih dana«, prema neodređenoj najavi Stjepan Mesić skinuti oznaku državne tajne, sve spekulacije padaju u vodu. Čak i ona po kojoj, navodno, Tuđmanovu tezu o »Srbima koje treba zgaziti« valja shvatiti kao kraticu za konačni obračun »sa srpskim paravojnim i pobunjeničkim postrojbama«.