Dva panonska mornara hercegovačkih korijena, Anto Đapić i Branimir Glavaš, poput kitova samoubojica nasukali su se na ruševne dokove »Viktora Lenca«. Već prva radna i nezavršena sjednica saborskog povjerenstva koje bi trebalo »otkriti istinu« o tome kako i gdje je završilo sedamdeset milijuna dolara poreznih obveznika pokazala je kako ne valja miješati slatku i slanu vodu, politiku i privredu, pogotovo ih ne alkemijom spajati u predizborne svrhe.

»Neće Glavaš biti glavni nego ja«, prijetio je nedavno na konstituirajućoj sjednici bespotrebno osnovanog povjerenstva njegov predsjednik Anto Đapić. Jučer je održao riječ, pokazao kako neće biti fikus, te svom, bez obzira na različitu stranačku pripadnost, svjetonazorom i umom bliskom Osječaninu, pokazao tko je gazda u salašu. To što ravničarski sukob »Kramera protiv Kramera« ne može rezultirati ničim drugim, osim utvrditi tko je trenutno veći Baja u selu, to što je već u startu bilo jasno da za tri mjeseca nećemo biti bogatiji ni za kakva nova saznanja o cijelom slučaju već tek za jeftina prepucavanja, nikoga izgleda nije briga. Naravno, osim petstotinjak radničkih obitelji kojima svakidašnji život od tog istoga »Lenca« ovisi i koje nitko nije želio saslušati.

»Važnije vam se osvetiti Račanu nego spasiti 500 radničkih obitelji«, poručivao je uzaludno Glavašu predsjednik Sindikata metalaca Ivo Marjanović koji nikako do tog HDZ-ovog Robina Hooda, kakvim se predstavljao u javnosti, na kraju krajeva nije ni uspio doći. Mrtvozornik Glavaš u svom je žučnom zalaganju kako bi obranio osnivanje povjerenstva u Saboru »Viktor Lenac« proglasio pokojnikom iako su iz Martinšćice poručivali da itekako dišu, jer imaju četiri broda na remontu te plinsku platformu i trajekt u gradnji.

»Ovo je najgore vrijeme, a 30 godina sam u 'Lencu'«, rekao je tada jedan Glavašev zemljak, tamošnji radnik, dok je njegov kolega preklinjao gluhe uši: »Neka nas političari ostave na miru. 'Lenac' nije za likvidaciju, posla imamo i više nego prije stečaja. Plaća je mala, teško je živjeti, a najteža je neizvjesnost, jer nitko ne zna što će s nama biti«. No tko šljivi proletere i što će biti s njima. Bitno je da u osvit predsjedničkih i lokalnih izbora novinske stupce i medijsku pažnju plijene Đapić i Glavaš. Kad već nema Atlasa, oko »Lenca« se nadmeću dva alasa.

Osim radnika, najgore je u cijeloj priči, ni kriv ni dužan, prošao Viktor Lenac, čovjek po kojemu je nazvano brodogradilište, i njegova obitelj čije se ime nepotrebno blati dovođenjem u kontekst kriminala i kriminalaca. Da bar mladac, koji je život žrtvovao za svoje ideale, može ustati iz groba, ne bi trebalo ni policije ni povjerenstava da saznamo istinu o Vrhovniku.