I međunarodni promatrači potvrdili su ono što smo na ovom mjestu utvrdili već više puta. Naš list, naime, već četiri godine tvrdi da će ključno pitanje za primanje Hrvatske u članstvo u EU biti pitanje borbe protiv korupcije. Na tom pitanju poskliznule su se već Rumunjska i Bugarska, koje zbog toga kasne na »spoj« s Unijom predviđenim za 2007. godinu. I za jednu i za drugu zemlju uzrok kašnjenja u približavanju EU je visok stupanj političke korupcije. Pa ipak, sudeći prema Indeksu korupcije što ga je prekjučer objavila međunarodna organizacija Transparency International, stanje se u Rumunjskoj i Bugarskoj popravlja, dok se stanje u Hrvatskoj pogoršava. Rumunjska i Bugarska su usvojile cjelovit politički plan suzbijanja korupcije, koja je tamo prepoznata u svom pravom liku – kao politička korupcija, što će reći kao patologija političke sfere.

Kod nas još vladaju pobrkani kriteriji: naši političari svjesno guraju političku korupciju u Prokrustov krevet policijsko-pravosudne akcije, misleći da je dovoljno bilo osnovati USKOK – Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, pa da time zadovoljimo zahtjeve EU. Krajnje je vrijeme da naši političari, bilo oni Račanovi ili Sanaderovi sljedbenici, shvate da je izvor korupcije u organiziranoj kriminalnoj politici, a da je organizirani kriminal samo derivat te organizirane kriminalne politike. Zbog toga je uzaludno gurati korupciju i borbu protiv nje u policijske i državno-odvjetničke urede, kada borbu protiv korupcije treba započeti u državnim uredima, među nositeljima najviših političkih funkcija. Hrvatska je ove godine »zaradila« ocjenu 3,5 prema istraživanju udruge Transparency International, što je svrstava u donji dio ljestvice zemalja svijeta po stupnju korumpiranosti. Time se nastavlja negativan trend i pad Hrvatske među zemlje Trećeg svijeta. Vrlo je slaba utjeha da su iza nas na ljestvici, od zemalja regije kojoj geografski pripadamo, samo Srbija i Crna Gora te Bosna Hercegovina. Hrvatska je značajno poskočila na više od 2001. godine, kada se sa 77. mjesta od 90 zemalja prethodne godine popela na 47. mjesto. Otada stalno padamo: 2002. pali smo na 52. mjesto, da bi 2003. pali na 59. mjesto, a sada smo na 67. mjestu od 146 zemalja, među izrazitim svjetskim gubitnicima.

Što je dovelo do toga, morali bi se upitati svi relevantni politički čimbenici u nas, ali nikome ne pada na pamet da to učini. Do 2000. godine Hrvatska je ogrezla u političkoj korupciji zahvaljujući hrvatskom receptu za privatizaciju, kada su privilegirane gangsterske bande s političkim legitimitetom domoljubnih vođa opljačkale zemlju i sve njezine stanovnike, slijevajući sebi glembayevskim metodama golema bogatstva u džepove i namirujući i sve svoje potomke za nekoliko sljedećih pokoljenja.

Potom je 2000. došla na vlast oporba koja se nije uhvatila u koštac s pravim uzrocima hrvatskog političkog i gospodarskog propadanja i sveobuhvatne pljačke koja je izvršena. Početni skok sa 77. mjesta na 47. mjesto 2001. godine pokazuje reakciju na prve korake tadašnjih vlastodržaca, koji su se iz oporbe premetnuli u vlast i nakon nekoliko nespretnih pokušaja odustali od općeg čišćenja Augijevih štala, na koje

je Hrvatska nalikovala zahvaljujući djelovanju predatorskih bandi bivše vlasti. No, sve prijetnje trećesiječanjske vlasti da će izvesti reviziju pljačkaške privatizacije raspuknuli su se kao mjehur od sapunice. Umjesto da pokrenu pravosudni stroj i pohapse pljačkaše, oni su i sami pošli njihovim putem, stvarajući svoje tajkune i privilegirane političare koji su se dočepali nešto manjih, ali još uvijek golemih bogatstava. Stvorili su svoju klasu korumpiranih političara, koji i danas žive od rente, iako nisu više na vlasti. Njihovi nasljednici u sedlu vlasti prikazuju se kao reformirani nasljednici onih koji su refeudalizirali zemlju i popljačkali sva ta silna bogatstva. Distanciraju se od njih samo po tome što su odbacili ekstremni nacionalizam i nastoje se prikazati kao »pristojni konzervativci«. Ali pošto i među njima ima velik broj protagonista »hrvatske pljačke stoljeća«, koji su se okoristili i napunili džepove na sumnjiv način, ništa nije učinjeno u borbi protiv političke korupcije. I tako će sljedeće godine Hrvatska pasti još niže, jer će u međuvremenu doći na naplatu sve moguće afere – od Sunčanog Hvara i Bechtela do skandala poput manipulacije članstvom Kapraljevićevog Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, do netransparentnog i neuspješnog natječaja za dodjelu koncesije trećem operateru mobilne telefonije, uz stotinjak manjih korupcijskih skandala koji već promaknu oguglalim kroničarima. Zbog toga je EU i najavila »suspenzivnu klauzulu« u pregovorima s Hrvatskom: najnoviji događaji alarmirali su EU koja poručuje Sanaderu da se pod hitno mora očitovati glede rastuće političke korupcije i što prije predstaviti svoj program suzbijanja politike korupcije. A to će značiti obračun i s mangupima iz njegovih redova, koje europski diplomati u kuloarima identificiraju kao njegove najbliže suradnike iz Vlade i saborskog vrha. Za njega, ali i za Hrvatsku, to će idućih dana i mjeseci biti hamletovsko pitanje – biti ili ne biti.