Slobodna Dalmacija: 25. 10. 2004.
Transkripti
Saša LJUBIČIĆ
Pokojni je predsjednik očito bio krajnje nepovjerljiv prema svojim suradnicima, pa je snimao sve razgovore. Zbog te paranoje, danas i Haaški sud i hrvatska javnost mogu doslovce u tančine saznati što se događalo na Pantovčaku i drugdje, te kako se krojila sudbina sviju nas.
Nakon detronizacije HDZ-a 2000., Stipe Mesić je transkripte predočio čitateljskoj publici, i u tomu, dapače, nema ništa loše. Jer da nije tih tonskih zapisa, onda bi se za nas koji tvrdimo da je HV stvarno bio u Bosni ili da se Srbima nakon Oluje dogodilo isto što i esulima nakon Drugoga svjetskog
rata moglo reći kako lažemo i podmećemo, a eto, sada dokazi da je riječ o istini postoje. Mesićeva je pogreška što je transkripte davao selektivno - Nacionalu da, jer su mu bliski, jer mu stalno pušu u jedra, drugima nikako, ili tek poslije, kad više ne budu ekskluzivni. Tlapnje da su stenogrami pitanje vojne tajne šire oni kojima ne odgovara da se sazna na koji su se način ulizivali velikom šefu, i što su sve bili u stanju napraviti da sačuvaju visoki položaj. Osim toga, iz njih će i sucima, ako se utvrdi njihova potpuna autentičnost, mnoge stvari biti razvidne, pa bi oni koji su osumnjičeni nevini morali na slobodu, a oni drugi koji su ih "uvalili" do guše - u zatvor. Čitajte transkripte, upoznajte sumornu stvarnost Hrvatske 90-ih.