Slobodna Dalmacija: 26. 10. 2004.

Godine rasprodaje

Miro KUČIĆ

Kako postati Europejcem, a istodobno ostati svoj na svome? Kako stvari stoje, teško ili gotovo nikako. Niti je stvar u nedostatku domoljublja, a niti je kriva administracija. Jednostavno, da bi se ušlo u Uniju, potrebno se prilagoditi njihovoj legislativi, a ona je takva da svim svojim građanima daje jednaka prava i mogućnosti. Naravno, tranzicijski vlak kreće se jednom brzinom, a vlak jezgre ili centra Unije drugom, trostruko pa i deseterostruko većom brzinom. Gotovo svaki stanovnik pet prvih zemalja u Europi u stanju je kupiti od ušteđevine ili na neki drugi način stan ili kućicu negdje na jugu Europe. S druge strane, gotovo svaki tranzicijski čovjek prisiljen je prodati nešto što posjeduje želi li sebi priuštiti malo putovanja ili udobnijeg života. U toj situaciji, normalno, bogati građani Europe krenuli su u kupovanje svega što je moguće i što zakoni većine tranzicijskih zemalja još dopuštaju.

Već sam četvrti put ove godine u Poljskoj, pa dok ovo pišem sam sebi izgledam kao dopisnik Slobodne Dalmacije iz Varšave. Sjedim u kavani iznad rijeke Brde u gradu Bydgoszczu i čitam "Žycie Warszawy". Razne agencije za kupoprodaju nekretnina oglašavaju kupnju ili prodaju. Njemački penzioner prodaje stan od 120 kvadrata na Jeruzalemskim alejama. Cijena 1500 eura za metar. Ne budi mi teško, uhvatim telefon i - s druge strane ugodni ženski glas. Da, gospodine, hvala što ste nazvali, ali stan je upravo kupio bračni par iz Irske. Mislim u sebi: Bože moj, tko je bio početni vlasnik toga stana. Možda profesor u mirovini koji je zaželio zadnjih par godina života priuštiti sebi meso bar jedanput sedmično u dva puta manjem stanu. I je li transakcija izvršena samo dva puta, najprije između Poljaka i Nijemca, pa između Nijemca i Irca... Bilo kako bilo, novac je kao voda u kopanji i uvijek se lijepi jedan za drugog. Onaj Nijemac zaradio je na transakciji oko 30 %. Novi vlasnici neće se žuriti s prodajom. Cijene stambenih nekretnina u Irskoj narasle su od 1997. do polovine ove godine 181 posto. U zemljama koje su ove godine ušle u Uniju cijene se polako izjednačavaju s centrom, no cijene stanova, kuća i zemlje još uvijek su višestruko niže nego kod starih članica Unije. Tako je bilo u Španjolskoj i Irskoj, gdje su se cijene stanova utrostručile u zadnjih 20 godina. I bez obzira na činjenicu da u Varšavi ili Pragu cijena metra stana košta 1,5-2 tisuće eura, a u Londonu i Parizu između 5 i 7 tisuća, cijene stanova na Zapadu ipak postupno padaju. Stan od 80 metara najjeftiniji je u Stockholmu, 130.000 eura, a najskuplji u Madridu i Dublinu - 350.000 eura.

Još je gora situacija s poljoprivrednim zemljištem. Nijemci, Holanđani, Danci, Španjolci... kupuju sve živo. Poljoprivredno zemljište u Poljskoj je 7-10 puta jeftinije nego u Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj. Braneći se od najezde, poljska je administracija donijela niz odluka. Jedna je da se zemljište ne može prodavati strancima bez dozvole ministra unutarnjih poslova i ta će uredba ostati na snazi 12 godina. Sve statistike ipak pokazuju da su najinteresantnije nekretnine na jugu Europe, pa su i cijene znatno više. Najviše se isplati investirati u stan u zapadnom dijelu centra Berlina, gdje metar košta do 2,4 tisuće eura. Čak je i Zagreb skuplji. A što je s Hrvatskom? Najezda je stranaca davno započela. Manje je onih koji žele kupiti stan ili kuću zbog stanovanja u prelijepoj našoj, a puno više onih koji bi da na brzinu zarade u nezadrživom procesu apartmanizacije jadranske obale. Sve je to već viđeno prije dvadeset ili trideset godina uzduž "strade adriatice" u Italiji ili "costa brave" u Španjolskoj. No tko su investitori? Rijetko su to Nijemci ili Englezi. Uglavnom su, vidi čuda, Poljaci i Mađari. Novopečeni bogataši iz zemalja tranzicije našli su najmekše tkivo za svoj kapital. Reći ću vam kalkulaciju, jer je dobro poznajem. Ulaganje u kvadrat apartmana kreće se između 500 i 600 eura, a prodajna cijena 1000 do 1200 eura. Osim cementa i cigli sve je dovezeno iz zemlje investitora, često uključujući i majstore. Drvo, prozori, keramika, sanitarije, ama baš sve. Da bi stvar bila gora, kupci su opet stranci koji su na samom početku avansirali dio svog budućeg apartmana.

Jedan me je prije par dana zamolio - kupi mi milijun kvadrata bilo gdje na Braču, ne pitam gdje, blizu mora ili u brdima. Dovršenjem Dalmatine cijene nekretnina u Dalmaciji višestruko će porasti! Zato ne prodajite ako nije ljuta sila. Da vam kažem da je sramota prodavati djedovinu, bilo bi nemoralno. U zemlji u kojoj ne radi armija za rad sposobnih stanovnika, u kojoj druga armija onih koji su život i zdravlje ostavili po socijalističkim tvornicama jedva preživljava zadnje godine svog teškog života, u zemlji koja po korupciji drži jedno od vodećih mjesta u Europi bogohulno je i licemjerno nagovarati mladost pjesnikovim riječima "ostajte ovdje" ili odrasle - "ne krčmite djedovinu".