Riječki Novi list objavio je u ponedjeljak tajni ugovor koji je hrvatska vlada sklopila 17. listopada 2001. s Deutsche Telekomom o prodaji još 16 posto dionica HT-a. Tim je ugovorom Deutsche Telekom postao većinskim vlasnikom HT-a. List tvrdi da se tim tajnim ugovorom vlada obvezala nadoknaditi DT-u sve gubitke koje bi HT (T-HT) mogao pretrpjeti promjenom telekomunikacijskih propisa što stupe na snagu do 18. listopada 2005. godine.

Otkrivanje detalja tajnog ugovora kojim su stranom partneru definitivno prodani profitabilni impulsi, a Hrvatskoj su već ranije ostali nedohodovni poštari, pisma i paketi, izazvao je razumljivo zanimanje javnosti i reakciju vlasti. Bivše i sadašnje. I, vidi vraga, sadašnja i bivša su se, dok kažeš keks, složile, što je toliko česta pojava koliko i iz Zagreba vidljiva pomrčina Sunca.

Potpredsjednik bivše vlade Slavko Linić slaže se da nema ničeg spornog u tom ugovoru, dosad nepoznatom hrvatskoj javnosti. Jer, kaže Linić, taj ugovor ne sprječava ulazak konkurencije na hrvatsko telekomunikacijsko tržište niti obvezuje vladu da HT-u (T-HT) nadoknadi štetu koju bi mu nanio dolazak konkurencije. Linić stručno objašnjava da je, potpisujući ugovor s DT-om, tadašnja Račanova vlada morala preuzeti i neke odredbe iz prvog ugovora o prodaji koji je ranija Matešina vlada potpisala 1998. ali je, kaže, uspjela promijeniti nabolje neke popratne dokumente, recimo koncesijski ugovor s HT-om iz 1999. koji je bitno ograničavao razvoj VIPneta.

Predstavnik te javnosti je i Branimir Perić iz Zagreba koji u Pismima čitatelja u Vjesniku ima svoje viđenje problema fiksne i mobilne telefonije. Još ne znajući sadržaj tajnog ugovora vlade i HT-a iz 1999., on u utorak 26. listopada u Vjesniku piše o natezanju udruge Potrošač i građana s HT-om zbog neobjašnjivo visoke telefonske pretplate (koju HT zove naknadom) i obračunavanja sekunde kao minute.

On tvrdi, naime, da je već sama prodaja HT-a strancima suprotna ustavnim odredbama o nepovredivosti vlasništva, jer su vlasništvo nad HT-om stekli i mnogi građani plaćajući visoke naknade (tisuće eura) za telefonski priključak čime su zapravo, kaže, dokapitalizirali HT. Kako se prema 49. članku Ustava prava stečena ulaganjem ne mogu umanjiti zakonom ili drugim pravnim aktom, građani su oštećeni. On tvrdi da je narod izvorni vlasnik sveukupne državne imovine, pa tako i HT-a, a ne Sabor ili vlada, pa ga oni nisu ni smjeli prodati. Spominje pritom i narodni i državni interes u očuvanju vlasništva nad strateškim tvrtkama, pita se zašto je sklapan tajni ugovor kad je vlasnik i jedini nominalno legalni prodavač narod, što znači da on od sebe samog krije ugovor...Gospodin Perić zaboravlja da živi u zemlji koja je ogledalo svojih građana. Ili obratno. Hrvatska živi na kredit jer svoje dospjele obveze ne može plaćati izvozom vlastitih proizvoda (jer ih dovoljno konkurentnih nema) pa preživljava od posuđivanja novca i prodaje kućnog srebra. Isto kao i većina njenih građana. Građansko plaćanje računa za struju, plin i rate kredita za auto na državnoj se razini zove »obveza punjenja proračuna«.

Proračun se puni PDV-om, porezima, trošarinama, carinama i prodajom državnih poduzeća koja su dovoljno profitabilna da bi se mogla prodati. Kad se prodaje telefonija, Ina ili nešto treće sklapaju se tajni ugovori ili se nagađa da javni imaju tajne anekse. Građane se u privatizaciji nije nagradilo vaucherima kao što je to bio slučaj u nekim tranzicijskim zemljama. Oni su hrmbali godinama, a onda su njihova poduzeća nekom čudnom magijom završila u rukama probranih njihovih, je li, predstavnika, vlasti bliskih tajkuna.

Nije stoga čudno da se građane nije željelo još opterećivati i privatizacijom državnih poduzeća. Ona se privatiziraju ubrzanim tempom koji je rezultanta zahtjeva MMF-a i potreba prazne državne blagajne. MMF nastupa u ime slobodnog svjetskog tržišta diktirajući slobodnu rasprodaju nacionalnih privreda. Pritom ga ne zanima, jer to nije njegov posao, što ključni igrači (Njemačka, Francuska...) vlastito srebro drže u domaćem državnom ili većinskom privatnom vlasništvu. Oni su dovoljno bogati da ne moraju prodavati i da kupuju od onih koji moraju pokrpati proračunske rupe.

Nisam eurofob ili euroskeptik, ali osjećam neki retro nagon domoljublja u trenutku kad je još samo sedam posto (malih) banaka hrvatsko, kad prigradske ledine pokrivaju strani trgovački lanci, a pivovare i hoteli dobivaju menadžere s prevoditeljicama. Pitam se što će tajnim ugovorima prodavati sljedeće vlade ako u međuvremenu Hrvatska ne počne ozbiljno nešto proizvoditi i prodavati. Ova zemlja ima potencijala da, ipak, ne završi kao država na dražbi.