Slobodna Dalmacija: 29. 10. 2004.

Vodstvo je (i) odgovornost

Danko PLEVNIK

Američki predsjednički izbori parada su i vodećih američkih strateških intelektualaca koji žele kreirati javno mnijenje, ali i poslati signal pobjednicima da mogu računati i na njihove postizborne savjetodavne usluge. Neokonzervativni lider William Kristol pokušao je uhvatiti Johna Kerryja u retoričku zamku, pitajući ga - budući da, za razliku od vremena kada je branio Bushov napad na Irak, sada taj rat smatra pogreškom - kako bi onda mogao kao predsjednik tražiti da ljudi nastave umirati za tu pogrešku?

Jedan od vodećih liberalnih intelektualca Paul Krugman drži da je neprobitačno tvrditi kako je Bushov neuspjeh u Iraku državni uspjeh jer nakon Abu Ghraiba svijet više ne vjeruje da su Amerikanci dobri momci. Ugledni geostrateški analitičar Edward Luttwak poziva na prijetnju povlačenjem iz Iraka kao novu strategiju za pritisak na Irak.

Povuku li se Amerikanci, doći će do sukobljavanja između bivših članova Baas stranke, sunitskih revanšista, domaćih i stranih ekstremista i šijitskih milicija, što će odvesti u građanski rat i rezultirati mogućom invazijom Irana, kojemu je cilj Irak pod vodstvom šijita ili Turske radi neutralizacije Kurda.

Šijite bi trebalo uvjeriti da će nakon povlačenja okupacijskih snaga ponovno pasti pod režim Saddamovih lojalista. Prijetnja dezangažiranjem natjerat će američke saveznike poput Kuvajta i Saudijske Arabije da udvostruče napore u pomoći SAD-u u regiji.

Pri tome ne misli na razmještanje muslimanskih vojnika, većinom sunita, jer to ne bi odgovaralo šijitima. Prijetnja odlaskom trebala bi biti poduprta fizičkim pripremama za vojnu evakuaciju na jednak način na koji je u hladnom ratu nuklearno oružje bilo potrebno za odvraćanje. Zemlje u regiji će više izgubiti američkim debaklom u Iraku negoli sama Amerika koja bi iz te razlike trebala izvući korist.

Najmudriji demokratski geopolitičar Zbigniew Brzezinski prije nekoliko dana priznao je da SAD kao okupator nije u stanju sam pronaći strategiju izlaska iz Iraka, već da je izlaz moguć samo u cjelovitom pristupu regiji, i to ne pomoću neke nove "Svete alijanse" po uzoru na konzervativne europske države koje su nakon 1815. htjele zaustaviti revolucionarne pokrete, nego pomoću "Velike alijanse". Jer je na osnovi trenutačnog antiislamizma možda i moguće stvaranje te nove Svete alijanse kojoj bi se zbog Čečenaca pridružila Rusija, zbog Ujgura Kina, a zbog pakistanske dominacije nad Afganistanom Indija, no to bi SAD dugoročno odvelo u izolaciju.

Umjesto jedne takve multilateralne strategije Brzezinski predlaže veliku bilateralnu američko-europsku strategiju s tri glavna motiva. Prva stvar što bi trebalo učiniti je zajednička izjava SAD-a i EU-a o čvrstoj formuli za izraelsko-palestinski mir, što bi, među ostalim, uključivalo Jeruzalem kao prijestolnicu dviju država, demilitariziranu Palestinu i slično.

Drugo, EU bi se trebao složiti oko povećanja svoje financijske uloge u oporavku Iraka i razmještanju svojih snaga, uključujući francuske i njemačke vojnike kako je to učinjeno u Afganistanu, da bi se reducirala američka vojna prisutnost. I treća zajednička obveza je Iran. Neprihvaćanje ovih prijedloga od strane europskih lidera vodilo bi riziku legitimiranja američkog unilateralizma i guranja Bliskog istoka u još dublju krizu. Amerika bi mogla unilateralno napasti Iran ili se unilateralno povući iz Iraka, ali Americi više ni u kom slučaju nije dovoljno sa saveznicima dijeliti terete nego i odluke.

Ovo su realni izgledi onoga što čeka ne samo pobjednika na američkim izborima nego i čitav svijet koji ima puno složenije probleme nego što se oni mogu bushovski pojednostavniti kao "globalni rat protiv terora". U tom smislu za Busha nije presudan nestanak 380 tona eksploziva iz američke vojne baze u Iraku niti Clintonova "Kerryjeva politika nade" koja prema Iraku u osnovi nudi iste solucije kao i "metaistiniti" Bush.

Svi će ovi problemi ostati i nakon izbora, ali očevidno je da će se većina dosadašnjih rješenja morati mijenjati.

"Samoposlužujuća kultura komotne apstinencije od bolne sigurnosne odgovornosti učinila je većinu europskih lidera velikodušnima u ponudi kritike, ali nesklonima u preuzimanju tereta" - poručuje Brzezinski. S pravom. Ako EU uistinu želi preuzeti svoj dio svjetskog vodstva, onda bi morao preuzeti i svoj dio svjetske odgovornosti.