Afera Žužul razvukla se kao trakavica po hrvatskom političkom i medijskom prostoru. Ministar vanjskih poslova koji je sasvim dobro funkcionirao u hadezeovskom otvaranju prema svijetu i promovirao Sanaderovu vladu kao proeuropsku našao se ponovo u središtu pažnje onda kad je to najmanje htio i kad je to Hrvatskoj najmanje trebalo. Na Žužulu se sada lome vanjskopolitički interesi Hrvatske, odnosi među hrvatskim političkim strankama uoči predsjedničkih izbora i ravnoteža unutar samog HDZ-a.

Nije teško pobrojati Žužulove minuse i plusove. U plusove mu ide promocija pragmatične vanjske politike koja vodi računa o ravnoteži odnosa s Amerikom i Europskom unijom. Žužul je uspio osloboditi HDZ-ovu vanjsku politiku stigme nacionalne isključivosti i regionalnog getoiziranja koja ju je pratila do 2000. godine. Račanova vlada nije u svoje četiri godine, premda dočekana raširenih ruku u Bruxellesu, uspjela iskoristiti zamah koji je stekla samom pobjedom na izborima. U strahu od ekstremne desnice ta je koalicija pipkala po domaćem i stranom terenu, nesposobna odlučivati u širokim potezima. U igru je ubačen poluautističan ministar vanjskih poslova kojem nije bilo dano da stekne ključne veze i poznanstva po svijetu.

Miomir Žužul je u to vrijeme, napustivši mjesto veleposlanika u Washingtonu, nastavio graditi karijeru u Americi. Kad je Sanader nakon pobjede HDZ-a na izborima 2004. sastavljao vladu već je imao gotovog ministra za vanjske poslove. Čovjek je imao poznanstva i veze, lobirao je za američke tvrtke. Kad se tome dodala HDZ-ova bliskost s narodnjačkom internacionalom u Europi, koju mnogo bolje koristi nego što je to uspijevalo SDP-u sa socijalističkom internacionalom, teren za hvatanje priključka s EU-om, NATO-om i Amerikom je bio pripremljen. Ne da nije bilo usporavanja u približavanju famoznim euroatlantskim asocijacijama, nego je taj hod čak ubrzan.

Premda je suradnja s Haaškim sudom zbog određenih interesa svjetskih igrača i osebujne pojave Carle del Ponte uvijek neizvjesna igra, Hrvatska je i tu stekla solidnu poziciju. Da nije bilo igre skrivača s Gotovinom mogla je kao odlikaš sjediti u prvoj klupi. Unatoč bliskosti s Amerikancima, Žužul i Vlada uspjeli su izbjeći slanje hrvatskih vojnika u Irak i potpisivanje sporazuma o neizručivanju Amerikanaca Međunarodnom kaznenom sudu. Žužul je u HDZ-u, koji još obiluje kadrovima koji se naježe na spominjanje Europe, postao Sanaderov glavni oslonac u proeuroposkoj politici.

U Žužulove minuse ubrajaju se njegova intervencija u Hini kad je bio nezadovoljan izvještajem jednog novinara, dvojnost interesa u aferi Bechtel za koji je radio prije ulaska u Vladu, sporne uplate poduzeću njegove žene. Djelujući sa Zrinjevca Žužul je stekao auru proeuropskog, čak liberalnog ministra, ali je u privatnom biznisu zadržao određen nehaj prema normama koje vrijede za civil servante, državne službenike koji služe vlasti što trenutno vlada.

Hrvatska, budimo realni i ne tražimo nemoguće, još nije država u kojoj svatko plaća svoj račun kad zgriješi. U Hrvatskoj ministar prometa ne odlazi kad u provaliju sleti vlak ili školski autobus. U Hrvatskoj se na kraju sve svodi na odmjeravanje snaga između različitih ekonomsko-političkih grupacija i stranaka.

Pitanje je što će se nakon Imostroja, Leadership-programa, iščezlog antiknog namještaja za veleposlanstvo u Washingtonu i čudnih kadrovskih rješenja u Ministarstvu vanjskih poslova još pronaći Žužulu. Oporba će, očito, iskoristiti aferu da Sanaderovu vladu destabilizira i poveća si rejting u javnosti. Glasanje o povjerenju Vladi u Saboru na temelju slučaja Žužul ovisit će o pojedinačnim interesima stranaka koje čine oporbu i onih koje podržavaju HDZ na vlasti. Vrlo je zanimljivo ponašanje IDS-a koji se, inače, svrstava uz oporbu a sada očito zbog nekih dogovora o regionalnim istarskim interesima drži štangu HDZ-u.

Žužulovu sudbinu lakše je predvidjeti ako se ona svede samo na odnose u HDZ-u. Premijer Sanader neće se, osim u krajnjoj nuždi, odreći ministra koji okuplja »progresivno« proeuropsko krilo koje je još ranjivo u eventualnom srazu s konzervativnim snagama u stranci. Teško ga se može odreći i zbog njegova udjela u dosadašnjoj bilanci Vlade. Unatoč razlikama u procjenama, vanjska politika i pozicioniranje Hrvatske u Europi je ipak dosad najkonkretniji posao koji je Sanaderova vlada odradila. Žužulova vjerodostojnost je načeta, ali je zasad nezamjenjiv. Među ostalim i stoga što HDZ, čak i kad bi se poslužio Šeksovim receptom - koji je posegnuo za kadrovima izvan stranke u Forumu hrvatske sloge da popuni Povjerenstvo za sukob interesa - ne bi daleko došao. Ili bi možda, ipak, potražio rješenje među bivšim ministrima i veleposlanicima?