Bivši predsjednik Hrvatskog sabora dr Žarko Domljan, u svojstvu najbližeg suradnika Đure Gavrilovića, nominalnog vlasnika »Prve hrvatske tvornice salame, sušena mesa i masti Mate Gavrilovića potomci«, (u kojoj Domljan radi kao član Nadzornog odbora, ali i njegova kćerka iz prvog braka sa sestrom Đure Gavrilovića), odlučio je ipak, unatoč dvosatnom razgovoru sa mnom u četiri oka, održanom nakon njegovog višednevnog inzistiranja, krenuti u klevetnički, ničim argumentirani napad na istinu i činjenice koje sam kao zagovornik pravne države i načela pravednosti i jednakosti svih pred zakonom, utemeljeno iznio u dva članka objavljena ovog ljeta u Novom listu.

U svojstvu pregovarača u ime Đure Gavrilovića, g. Domljan je prigodom našeg razgovora preuzeo pismo Udruge bivših djelatnika »Gavrilovića« upućeno Đuri Gavriloviću s prijedlogom za sastanak na kojem bi se nesuglasice i sukobi oko jedne od najvećih afera u pretvorbi i privatizaciji u Hrvatskoj, pokušale razriješiti sporazumno, mirnim putem, te da se pokuša podijeliti imovina njihovim stvarnim vlasnicima, jer je uskratiti zaposlenima njihovu plaću i imovinu grijeh do neba vapijući.

Umjesto odgovora na pismo i poziva za sastanak uslijedila je provala kleveta i uvreda koje ne priliče nekadašnjem predsjedniku Hrvatskog sabora. Domljan u svome odgovoru (Novi list, 28.10. 2004), obrušava se na sve iznijete činjenice oko čudovišne privatizacije mesnog giganta iz Petrinje prozirnom tvrdnjom »da, kada bi i stoti dio onoga što navodi Paraga bilo istinito, onda bi već odavno hrvatsko pravosuđe reagiralo i Đuro bi Gavrilović a s njime valjda i ja, bili osuđeni za pljačku i otimačinu tuđe imovine.«

Domljan u svojem članku ne raspravlja o dokazima i činjenicama, već me pokušava diskvalificirati prozirnom demagogijom »da kao žrtva komunističkih progona govorim istim jezikom i iznosim iste argumente kao i Borislav Mikelić, bivši generalni direktor Mesne industrije »Gavrilović«, osuđen za ratne zločine na 20 godina zatvora.«

Ž. Domljan, kao glasnogovornik Đure Gavrilovića, zaista je zadnji koji bi trebao povlačiti ovakve neumjesne usporedbe, u svjetlu činjenice da je njegov poslodavac i nominalni vlasnik »Gavrilovića«, Đuro Gavrilović, za vrijeme okupacije čak u tri navrata odlazio na noge u Beograd na sastanke s tim istim »ratnim zločincem« Borislavom Mikelićem, s molbom da mu dopusti dolazak u Petrinju i preuzimanje upravljanja nad mesnom industrijom »Gavrilović«, što je Mikelić odbio učiniti, premda mu je Gavrilović naglašavao da je porijeklom Srbin i da ima rodbinu u Staroj Pazovi.

U nedostatku argumenata Domljan se odjednom prisjetio da sam ja nekada bio žrtva komunističkih progona, no toga se nije sjetio 1992-1993., kada je po nalogu svojeg šefa partije F. Tuđmana, u svojstvu potpredsjednika Sabora i predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku predvodio politički linč nada mnom, prikupljajući zastupničke potpise za moju osudu i izbacivanje sa mjesta potpredsjednika saborskog odbora za ljudska prava i nacionalne manjine, samo zato što sam se u u svibnju 1993. usudio u Senatu i Zastupničkom domu američkog Kongresa prozvati Tuđmanovu fatalnu politiku komadanja BIH i gušenja demokracije i ljudskih prava.

Gavrilovićev glasnogovornik u članku nadalje tvrdi da je Đuro Gavrilović potpuno legalno kupio iz stečaja Mesnu industriju »Gavrilović« 1991. godine i da nema govora o otimačini. Pritom zaboravlja, ili se pravi da ne zna, da je stečaj proveden protivno odredbama ondašnjeg zakona o stečaju, jer je Državna agencija za promet nekretninama utvrdila u lipnju 1991., da ne postoje zakonski uvjeti za pokretanje stečajnog postupka. Žiro-račun poduzeća »Gavrilović« mesna industrija Petrinja, nije bio blokiran, no istovremeno Okružni privredni sud u Zagrebu nije proveo prethodni postupak, nije uopće ispitao ekonomsko-financijsko stanje poduzeća, nije utvrdio stečajnu masu odnosno cjelokupnu imovinu koja pripada »Gavriloviću«, jer je odlučeno pod hitno, protuzakonito provesti stečaj nad tvrtkom »Gavrilović«, radi njezine prodaje sadašnjem vlasniku za cijenu od 3.305.000 DEM, premda je tržišna vrijednost ovog mesnog giganta tada iznosila 2,5 milijarde DEM.

Domljan se čak usudi tvrditi da u to vrijeme stvarne vrijednosti mesne industrije »Gavrilović« nije bilo, no ona, unatoč okupaciji, ne samo da nije izgubila na vrijednosti, niti je prestala raditi, već je Đuro Gavrilović preuzeo sve trgovine »Gavrilovića« u Hrvatskoj, kao i veći dio voznog parka koji se je sastojao od preko 100 teretnih i luksuznih vozila uključujući i posve nove limuzine Renault 25, zatim novac i impozantne količine pršuta i skupih suhomesnatih proizvoda po trgovinama i skladištima »Gavrilovića«.

U svrhu dokazivanja legalnosti kupovine »Gavrilovića«, Domljan se poziva i na odluku Ustavnog suda od 30. 6. 2004., koji se pod predsjedanjem Jasne Omejec, po ne znam koji put po redu grubo kompromitirao i potvrdio nedavno izrečenu ocjenu dr. Siniše Rodina sa Pravnog fakulteta u Zagrebu »da Ustavni sud ne priznaje vrijednosti demokratskog društva.« Ustavni sud je tom odlukom potvrdio ranije rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, koji je otvorio i zaključio stečaj nad »Gavrilović holdingom « iz Petrinje, te je odredio brisanje dužnika iz sudskog registra, jer dužnik nije dostavio prokazni popis imovine, a nije ga niti mogao dostaviti jer ga Općinski sud u Petrinji nije upisao kao vlasnika niti jedne nekretnine. Međutim, takvo bezakonje nije smetalo onima koji su omogućili prodaju tvrtke Đuri Gavriloviću, a da prethodno uopće nije utvrđena imovina koja mu se je prodala, a što se je moralo izvršiti prema odredbama članka 129. Zakona o stečaju.

U izvješću, koje se sastoji od 41 stranice, Državni ured za reviziju konstatira »da ciljevi pretvorbe i privatizacije poduzeća »Gavrilović holding-Petrinja« koji su određeni zakonom o privatizaciji, nisu ostvareni«, da je broj zaposlenih smanjen sa 5.222 na 623 zaposlena, da četiri društva ne obavljaju djelatnost, da nagodba o ustupanju nekretnina nije zaključena, da prije prodaje »Gavrilovića« nije utvrđeno koja imovina pripada njegovim poduzećima u stečaju, da je pogažen zakon o poljoprivrednom zemljištu, jer je i ono prodano Đuri Gavriloviću, premda zemljište nije bilo vlasništvo »Gavrilović holdinga« i nije smjelo biti uključeno u prodaju. Izvješće utvrđuje da Đuro Gavrilović nije proveo program revitalizacije priložen uz ponudu za kupnju, u kojem je obećao 45 0ionica ustupiti radnicima kroz podjelu dionica, jer su oni stvorili »Gavrilović«.

Premda je još u vrijeme obnašanja prve HDZ-ove vlasti 1996. podignuta tužba u ime RH za poništenje prodaje »Gavrilovića«, SDP-ov potpredsjednik vlade Slavko Linić naređuje povlačenje tužbe 2000. godine, ali ne zato što je tužba besmislena, već zato što je posrijedi očigledna povezanost Đure Gavrilovića i s Račanovom vlašću.

Domljan iznosi teške klevete kada tvrdi da su B. Mikelić i Udruga bivših djelatnika Gavrilovića jedno te isto, jer se u ovoj udruzi od nekoliko tisuća bivših radnika Mesne industrije »Gavrilović« nalazi i više stotina hrvatskih branitelja i invalida rata 1991-1995. Misli li Domljan i dr. da će na njihovoj otetoj imovini on i ostali lagodno i bezbrižno uživati na štetu i žalost stvarnih vlasnika i graditelja Mesne industrije »Gavrilović, samo zato što su im to u jednom trenutku omogućili nemoralni i kriminalni zakoni, kao pravi izraz grijeha struktura, koje su oni sami sačinjavali? Je li svjestan da je uzimati radniku njegovu plaću i imovinu i po Kristovom Evanđelju grijeh do neba vapijući?

Na kraju, Doris Pack, koja privatno ljetuje u vili Đure Gavrilovića u Novom Vinodolskom, ne može i neće biti pošteđena govora istine kada je u pitanju obespravljeni, izmučeni i prevareni dio hrvatskog naroda. Domljan, licemjerno ustajući u njezinu obranu, propustio je objasniti zašto je ugledna njemačka političarka bila ljutita i razočarana što na otvorenju svinjogojske farme u Stancima(koja je sagrađena prije 30 godina, dakle još jedno Potemkinovo selo), iznenada nije došao premijer Ivo Sanader, koji ju je trebao otvoriti, ali je odustao zbog najavljenih demonstracija bivših radnika »Gavrilovića« i teksta o aferi objavljenog neposredno prije, u Novom listu, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik HSP 1861.