Koje su granice slobode mišljenja u Europskoj uniji? Kada nešto postaje verbalnim deliktom, a kada se osobni stav tolerira u europskoj politici? Nisu li u Europi ugrožene i vjerske slobode? Ne, tu se tek vježba demokracija, a ponekad toleriraju i ucjene. Što bi na to rekli stari Grci?

Europa vježba demokraciju. To bi se moglo reći nakon što je Europski parlament onemogućio formiranje nove Europske komisije zbog jednog nepodobnog člana. Taj neposlušnik u Barrosovoj komisiji, Buttiglione, usudio se javno reći svoje mišljenje o homoseksualcima i ženama koje, naravno, nije u skladu s opredjeljenjima Europskoga parlamenta odnosno Unije. K tome pod pritiskom nije samovoljno htio odstupiti s dodijeljenog mjesta na kojem bi se trebao brinuti za ljudske slobode, što zapravo znači za ljudska prava, dakle, i za demokraciju. To što je tvrdio da na novoj dužnosti neće zastupati svoja mišljenja, utemeljena na katoličkim principima, nego stavove Europske komisije, nije mu pomoglo. Nova Europska komisija nije ustoličena, a njegovo »vježbanje slobode mišljenja« u ujedinjenoj Europi nije prošlo.

Europa uostalom u svoj upravo doneseni ustav nije ugradila »europske kršćanske korijene« na kojima se temelji njezina tisućljetna kultura, iako je dugo s time koketirala. O grijesima razočarane Katoličke crkve, za koje se, iako kasno, ali ipak (demokratski) javno ispričala, ta Europa nije puno diskutirala. Ali je »grijeh« u Buttiglioneovoj interpretaciji odmah sankcionirala. I tako na mala vrata uvela mnogima (pogotovo onima u istočnim dijelovima te Europe, od kojih neki još čekaju u njenom predvorju) dobro poznati »verbalni delikt«. Kako će ga rješavati ubuduće pokazuje slučaj Buttiglione. No, je li u tome dosljedna?

Gotovo istodobno kad i Buttiglione, dopredsjednica (do)sadašnje Europske komisije Loyola de Palacio isto je tako jasno izrekla svoje slobodno mišljenje: »Nadam se da će Fidel Castro umrijeti što prije«. Bez obzira na to što je Castro diktator, a nije još jedini preostali u svijetu, može li ona tako javno željeti njegovu smrt, a da demokratski (ili baš zato) Europski parlament ne reagira na njezinu slobodu mišljenja? Ali to se Europu ne tiče, jer se ne odnosi na mogući poredak u njoj. Castro je ipak negdje drugdje, daleko od parlamentarne Europe.

O kršćanskom pogledu na takva razmišljanja Europski parlament ne raspravlja jer su kršćanski pogledi, izgleda, u cjelini njoj neprihvatljivi. Da li samo kršćanski ili i drugi religijski? Nedavna zabrana nošenja vjerskih marama na glavi u francuskim javnim školama, dakle zemlji Europske unije, direktno je pokazala da se krše osnovna ljudska prava – sloboda vjere, u ovom slučaju islamske. Nošenje križeva oko vrata kršćanskim učenicima, po istom tom principu, nije zabranjeno, što bi onda označilo neke dosljedne europske principe koji se ne temelje na »kršćanskim korijenima«. Je li to stvarno demokracija ili kršenje sloboda i ljudskih prava? Može li balans tome biti proglašavanje Buttiglionea »katoličkim fundamentalistom«? Ne stavlja li ga se tako u isti koš s »islamskim fundamentalistima«? Ne pokazuje li to da se Europa boji bilo kakvih religija? Ne bi li se ona, po uzoru na papu Ivana Pavla II., trebala zalagati za vjersku toleranciju, međureligijski dijalog i ekumenizam, kad već na njezinom teritoriju postoje tolike različite konfesije?

Ta Europa traži tolerantan suživot i od naroda što su do jučer ratovali. Nekim zločincima sudi u Haagu, a tolerira američke ucjene tranzicijskim zemljama koje, da bi pristupile NATO-u, moraju potpisati da neće tražiti suđenja njihovim mogućim novim ratnim zločincima. Taj oblik nepodnošljive tolerancije za ono što se događa negdje drugdje nije baš na diku »europskoj demokraciji«, pogotovo stoga što se u tu prljavu igru uvlače njezine nove članice, kao i zemlje »na čekanju«. A na te tranzicijske Europska unija skeptično gleda baš s pozicija demokracije koja je kod njih, navodno, na kušnji.

A kakva je to zapadna demokracija koju su »istočnjaci« tako željno očekivali? Što je ona donijela tranzicijskim zemljama? Kriminal u stalnom porastu, drogu i nezajažljivi kapital koji, siromaštvom sačuvane bogate resurse tih zemalja, nemilice isisava u korist onih »demokratski stabilnih« velikana od kojih su mnogi baš ti iz Europske unije. Takvim se omogućava da budu još »veći« i onda lakše kroje sudbinu onih »malih«. Po toj logici »veliki« traže i veća prava u Europskoj uniji, što opet nije baš demokratično. Oni zapravo od drugih, pogotovo onih »u čekaonici«, traže više demokracije no što su je sami spremni ponuditi.

Iz takvih je pozicija lako drugima predbacivati »euroskepticizam«. Lako je davati i obećanja poput onog da Europska unija može sačuvati Jadran od rasprodaje. Pa tko da u to povjeruje kad su baš ti iz EU-a nagrnuli kupiti što se kupiti da i iskoristiti ga do maksimalnih granica, tj. uništiti prepoznatljivi identifikacijski kôd toga hrvatskoga prostora. Možda su euroskeptične i neke druge europske zemlje, poput Švicarske ili Švedske, koje ne srljaju u takvu Europsku uniju. Pa ni Velika Britanija ne dopušta totalno tutorstvo EU-a nad sobom, ne samo zadržavanjem funte kao zaštitnog, identifikacijskog znaka. Ona si to može priuštiti i u Uniji. Mogu li to drugi, pogotovo »mali« koji se moraju svemu prilagoditi, pa i različitosti poimanja demokracije.

Na takvom ispitu za primanje u Uniju ne bi zadovoljile ni one zemlje koje su je prve uspostavile. Zato Europski parlament još vježba demokraciju, a strahujući da u tranzicijskim zemljama ne dođe do povratka autoritarizma, on se nekako približava total(itar)noj demokraciji. Možda bi u tom lutanju bilo dobro, kad se već nadilaze »kršćanski korijeni Europe«, posegnuti za pretkršćanskim vremenima i preuzeti nešto iz drevne grčke kulture iz koje je baštinjen pojam demokracije. Možda bi tada bilo i manje »euroskepticizma«. Možda!