Najviše uznemiruje ponavljana teza da je novinarka detaljno ispitivana o temama koje bi, navodno, trebale ulaziti u njezin uobičajeni djelokrug rada. Nejasno je do kojih bi to opasnih spoznaja za sigurnost države, i kako, mogla doći. Ako je ipak saznavala nešto što izlazi iz uobičajene novinarske radoznalosti, onda bi aktualni predsjednik imao najviše motiva da zatraži očitovanje o njezinom djelovanju.

S druge strane, ako su nespretni obavještajci željeli od nje doznati nešto kompromitirajuće o Mesićevim suradnicima, onda »pospremanje« u obavještajnim službama nije završeno. Time bi se potvrdilo da se POA upleće u političke spletke pa bi to Vlada morala energično raščistiti. Ne smije se zaboraviti da je za mandata prethodnih HDZ-ovih vlada bilo masovnih prisluškivanja novinara, što je uoči trećesiječanjskih izbora zaoštrilo protuhadezeovsko raspoloženje. Sanaderova jasna linija odbacivanja svih nedemokratskih metoda ophođenja s medijima trebala bi i sad biti putokaz u principijelnom rješavanju tog slučaja, dio kojeg mogu biti i suspenzije ili ostavke odgovornih. Netko bi mogao sarkastično primijetiti da nam žurno treba novi špijunski bonton.

Dodatnu zbrku u svemu stvara i Poslovnik o radu Vijeća za civilni nadzor. Ono ima samo savjetodavnu funkciju, bez prava obraćanja javnosti, a zaključke donosi isključivo matični Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Tako se može dogoditi da u međustranačkom nadglasavanju argumenti Vijeća uopće ne budu uzeti u obzir. Odgovornost za takvu proceduru snosi prethodna koalicijska vlast, jer ni njoj očito nije bilo stalo da građani budu previše dobro informirani o špijunskim zavrzlamama.