Novi list: 18. 11. 2004.
Ružičasti proračun 2005. i crna rupa 2007.
Prodati gotovo svu vredniju državnu imovinu uglavnom strancima, a istodobno se zadužiti do grla – strategija je svih hrvatskih vlada unazad sedam godina na ubrzanom putu u EU. No, kobni će završni račun stići na naplatu za manje od dvije godine
Piše: Ivo Jakovljević
Što će s hrvatskim financijama biti prijelomne 2007. godine, tijekom koje državni proračun prvi put poslije deset raskošnih godina neće moći računati s prihodima od privatizacije državnih tvrtki i prodaje državnih udjela u ovdašnjim mješovitim kompanijama?
Na to neobično pitanje Sanaderova vlada ni uoči današnje rasprave o državnom proračunu za 2005., kao ni Šukerovo Ministarstvo financija u svojem konceptu fiskalne politike do 2007., ne nude nikakav odgovor. Umjesto tog strateški i – za hrvatske financije – sudbinski značajnog odgovora, strši važnost obveze iz najnovijeg stand-by spora
zuma sa Međunarodnim monetarnim fondom, prema kojoj najkasnije do kraja lipnja 2006. Vlada mora prodati sve manjinske i većinske državne udjele u preostalom državnom portfelju, i tako okončati kontroverznu privatizaciju »na hrvatski način«.Kako Vlada brine o sebi
Ružičasti proračun za 2005. temelji se, naime, na projiciranom povećanju bruto-domaćeg proizvoda za 4,4 posto, na stopi inflacije od 2,5 posto, na stabilnom tečaju kune, na zaduživanju države (pretežno na domaćem tržištu) za 16,5 milijardi kuna i na očekivanim prihodima od privatizacije u iznosu od 4,5 milijarde kuna (što je blizu vrijednosti od 600 milijuna eura). Zahvaljujući toj konstrukciji, Sanader i Šuker su odlučili – ne smanjiti, nego povećati ukupnu državnu potrošnju i kroz proračun za 20
05. svim korisnicima i koalicijskim partnerima ponuditi više novca (plus od čak četiri milijarde kuna). Riječ je, dakle, o dosad najvećem državnom proračunu od osamostaljenja Republike Hrvatske, ali i o predzadnjem koji može računati na prihode od privatizacije državne imovine.Na tu moćnu stavku računat će još samo proračun za 2006., tijekom koje bi zarada od prodaje državnih kompanija i udjela mogla iznositi znatno više od jedne milijarde eura. Ispuni li tu obvezu iz aktuelnog stand-by sporazuma – o završetku privatizacije, Vlada će se u koncipiranju državnoga proračuna za vrlo skoru 2007., na mjestu tradicionalnih i vrlo slatkih privatizacijskih prihoda, suočiti s još teško zamislivom, ali vrlo dubokom, crnom rupom.
Zašto o tom najznačajnijem razvojnom pitanju: što će biti s državnim financijama kad Vlada proda (uglavnom strancima) sve vrednije gospodarske i financijske potencijale zemlje – ni na jednoj od nadležnih visokih adresa nikakva odgovora nema? Možemo pretpostaviti samo objašnjenja: da n
ikog u vrhu hrvatske vlasti za to što će biti 2007. nije briga, ili da vjeruju da će to biti briga stranih banaka i kompanija, koje će posjedovati većinu najkvalitetnijih gospodarskih potencijala zemlje.Kako strani investitori, kupci i vlasnici vode brigu o hrvatskim razvojnim i fiskalnim interesima, najplastičnije svjedoče vodeće banke, što su u većinskom posjedu osam velikih inozemnih bankarskih grupacija, koje uporno tvrde da u hrvatski izvoz ne ulažu značajnija sredstva, jer profitabilnih projekata ovdje, tobože, nema.
Kako banke i T-HT brinu o Hrvatskoj
Istodobno, vrlo rado hrvatskom štednjom kreditiraju hrvatske građane da kupuju uvozne proizvode, osobito automobile, i ostalu robu njihovih glavnih dioničara u Njemačkoj, Austriji, Italiji i ostalim zemljama Evropske unije. Kako brinu o zapošljavanju i novim radnim mjestima u Hrvatskoj, još plastičnije svjedoči npr. Hrvatski telekom ili odnedavna, ne više ni hrvatski u imenu, nego T-HT, koji od prekjučer svim svojim zaposlenicima nudi sporazumni ra
skid radnog odnosa!Pitanje o crnoj rupi iz 2007., međutim, može poprimiti paničan izraz, jer – alternativno, nasuprot privatizacijskim prihodima i zauvijek prodanoj imovini, Hrvatska – koja je već visoko zadužena zemlja, više nema šanse da se i dalje značajnije zadužuje u svijetu. Upravo suprotno, i MMF od Vlade traži da počne smanjivati stupanj zaduženosti, i da se za refinanciranje dospjelih rata vanjskoga duga pretežno zadužuje na domaćem tržištu.
Naposljetku, te fiskalne crne rupe ne bi bilo ni na vidiku, da je kojim slučajem kroz privatizaciju i vanjsko zaduživanje Hrvatska udvostručila svoju izvoznu ponudu, te da poput Slovenije svojom robom prodire i na regionalnom i na tržištu EU, uz suficit u bilanci plaćanja (tj. veći izvoz robe i usluga od uvoza robe i usluga). Ali, hrvatski izvoz stagnira već sedam-osam godina, uvoz je više nego dvostruko veći od izvoza robe, pa ni prihodi od turizma ne mogu nadomjestiti taj golemi minus, koji rezultira visokim manjkom u proračunu i enormnim rastom vanjskog duga. No, valjda će to stranci znati srediti, zar ne?