Guernica se danas zove Vukovar, poručila je svijetu prije 13 godina francuska intelektualka Annie Le Brun nakon što su aveti zla poharale jedan od najljepših podunavskih gradova. Šuteći nad žrtvama Vukovara prisjećamo se i svih ostalih kroz povijest ubijanih gradova zbog kojih se moramo upitati nismo li bespovratno i bespomoćno u svojoj suštini civilizacija suicida. Jer, od Troje i Kartage preko Rima do danas barbarogeniji uporno razaraju kolektivnu memoriju Grada.

Za datum novovjekog vandalizma mogli bismo uzeti 28. travnja 1937. godine kada su frankisti i njihovi nacistički saveznici pogubili baskijski gradić Guernicu. Možda bi taj događaj ostao tek usputnom zabilješkom u povijesti militarističkog beščašća, zanimljiv tek vojničkim udžbenicima, da nije ovjekovječen sjajnim umjetničkom djelom. Pablo Picasso svojom je slikom rječitije posvjedočio o strahotama i ludilu masakra od bilo kakvih brojki o tisućama ubijenih ili tonaži izbačenih bombi.

Potom su u slijedili London i Coventry, Rotterdam i Varšava, koje je najveći zločinački um 20. stoljeća želio pretvoriti u prah i pepeo. »Osveta« je stigla 13. i 14. veljače 1945. kada je jedan živi grad sahranjen zajedno sa svojim stanovnicima. Dva dana nakon Jalte američki i engleski zrakoplovi sručili su više od tri tisuće tona eksploziva te tako ognjem i mačem sa zemljom sravnili 240 četvornih kilometara onoga što se zvalo Dresdenom. »Sinoć je sva težina mjeseca i zvijezda pala na mene. Molite za mene«, zavapio je američki predsjednik Harry Truman nakon što je donio odluku da se atomskim bombama »opamete« Japanci Hirošime i Nagasakija.

Za saveznike đavla koji su 46 godina kasnije ubili Vukovar još dugo nitko neće moliti. Kao simbol otpora sa svih strana opkoljeni grad te smo 1991. nazivali hrvatskim Staljingradom. Vukovar je, danas nam je to jasno, neusporediv, jer se svojom tragedijom svrstao među svjetske gradove stradalnike koji su, bez obzira tko ih je uništavao, nedjeljivo između sebe povezani. Kao što je netko s pravom obližnji Vučedol svojedobno nazvao »hrvatskom Trojom«, jer se radi o jednako važnom arheološkom lokalitetu koji je naseljen prvi put prije 8.000 godina, tako i Vukovar mora dobiti status »hrvatske Guernice« kako bi svijet zauvijek znao gdje se na zemljopisnoj mapi nalazi Grad koji su monstrumi pokušali zatrti.

Stoga najprije mi sami moramo shvatiti da nam Vukovar nije bitan samo tog 18. studenoga kada obilježavamo godišnjicu njegovog pada. Priču o njemu i njegovim žrtvama moramo ponavljati i oživljavati iz dana u dan, jer je ona već odavno prerasla hrvatske okvire i postala bitnom za sudbinu čovječanstva.

Trinaest godina nakon Vukovara dokaz tome je Falluja.