Slobodna Dalmacija: 19. 11. 2004.

Oltar domovine

Saša LJUBIČIĆ

Zagledan u neki supermoderni plazma televizor u izlogu prodavaonice tehničkih uređaja, jedva sam memorirao da na velikom, ravnom ekranu prikazuju delegaciju koja polaže vijenac na Oltar domovine. Debela baba s crnim šudarom na glavi, koja je stala do mene sa spizom u rukama, prokomentirala je: "Jadan ti je, sinko, ko nunde leži."

— Ali, gospođo — pogledao sam je preko ramena — tamo nitko ne leži!

— Kako ne leži? — odmahnula je rukom stara i otišla dalje.

Zanesen idejom da u tišini Medvedgrada podigne spomenik novorođenoj Hrvatskoj, koju je čak i simbolički zaljuljao u zipci, Tuđman je tamo iz čista mira nasadio Oltar domovine. Poput spomenika Vittoriju Emanuelu II., koji je Sacconi počeo graditi u čast ujedinjenoj Italiji 1885., generalu Tuđmanu, zarobljeniku povijesti i formi, takvo je što palo na pamet više od sto godina kasnije. Istina, tek smo 1991. godine stekli samostalnost, ali to nije bilo razlogom da budemo zarobljenici prošlosti, romantičarskih, nacionalističkih ideja koje više nisu korespondirale sa suvremenim političkim odnosima.

Zato Medvedgrad kupi prašinu. Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, ili neka od drugih postaja rata za nezavisnost, bili bi sigurno primjereniji za nekakvo obilježje, ali ne, zaboga, oltar.