Za tajne agente SZUP-a bio sam "novinar koji šuruje s Talijanima". Pokušali su me slomiti i natjerati na suradnju uličnim tračevima o ljubavnoj vezi. Ostao mi je samo dišpet. Osvetili su mi se okrutno i podlo, a danas se neki od njih bave - europskim integracijama

Slučaj Helene Puljiz, koliko god u naravi nezamisliv i odvratan za svakoga građanski i demokratski odgojenog čovjeka, ipak je pokazao nešto iznimno važno, a to je da se danas konačno u Hrvatskoj više nitko ne može poigravati temeljnim pravima i slobodama građanina, a da za takvu avanturu ne snosi odgovornost. Barem osudu javnosti, što za početak nije malo iako bi, dakako, svi bili sretniji da je hrvatsko društvo u prvim godinama 21. stoljeća ipak puno dalje odmaklo od tog početka.

Prvo, ja nisam bio pozvan u kafić nego mi je na ulici prišao djelatnik tajne službe, izvadio policijsku značku i rekao mi da "obavezno dođem" sutradan u jedanaest sati u policijsku postaju. Naime, u to vrijeme tajni su agenti imali policijske ovlasti, što danas nije slučaj jer postojećim Zakonom o sigurnosnim službama građani se ne moraju odazvati na njihove obavijesne razgovore. No kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, tako, očito, i mentalni sklop obavještajaca ostaje uvijek isti, zvala se njihova služba SZUP (1997.) ili POA (2004.).

Došavši na taj razgovor, koji je trajao oko sat i pol, shvatio sam da sam im "zanimljiv" zbog mojih kontakata s talijanskim političarima i predstavnicima esulskih asocijacija o kojima sam napisao brojne novinarske teme, intervjue i komentare. Obavještajac je sa mnom razgovarao držeći ispred sebe podeblji "dosje" koji je listao, a koji je, shvatio sam, predstavljao detaljan prikaz mog višegodišnjeg novinarskog rada. Naravno, na kraju je pala i ponuda za suradnju, a da operacija do kraja uspije, posegnulo se i za onom "zlatnom formulom" balkanske špijunaže - intiman život. Čovjek mi je, ispraćajući me do vrata, dao jasno do znanja kako oni "znaju" za neke ljubavne veze, štoviše, onako mi je "prijateljski" savjetovao da "malo pripazim". Ulični tračevi trebali su nadobudnom tajnom agentu poslužiti za "slamanje" sumnjivog novinara i njegovo uprezanje u sustav dominacije tajne službe. Trebalo je sve ispasti onako friendly i džentlmenski: mi nećemo nikome reći to što znamo o tebi, a ti lijepo surađuj i cinkaj!

Ukupna politička i društvena atmosfera u Hrvatskoj te 1997. bila je, dakako, neusporediva s današnjim stupnjem dosegnutih građanskih sloboda i demokracije. Raspitivao sam se kako zaštititi svoj ljudski i profesionalni dignitet i skinuti s vrata tu opaku službu. Odvjetnici nisu imali jasan odgovor jer - "ništa nije opipljivo". O svemu sam obavijestio tadašnju predsjednicu Hrvatskoga novinarskog društva Jagodu Vukušić. No, u okolnostima kada su tajne službe vedrile i oblačile i kada su kao takve imale apsolutnu podršku tadašnjih državnih moćnika, moj rat s njima imao bi efekt muhe koja napada slona. Nije mi tada mogao pomoći sustav, civilnog vijeća za nadzor nije ni bilo, državu je kontrolirao jedan vođa, jedna stranka i jedna ideologija. U odnosu na taj sustav ja sam bio samo novinar "koji šuruje s Talijanima" i zato ga treba ucijeniti i prisiliti na suradnju. Jedini spas mogao sam naći u - dišpetu i vlastitoj profesiji. Mnogi su novinari znali za taj moj slučaj, ali nitko u tome nije vidio temu. Jedna je kolegica ipak uputila novinarsko pitanje prvom čovjeku te službe. Nikad joj nisu odgovorili, ali bio im je to dovoljan znak da im je "operacija" propala. Osvetili su mi se na drugoj strani, okrutno, podlo i prizemno. Oni su to mogli i htjeli.

Danas, sedam godina poslije, neki od vinovnika te neostaljinističke seanse, bave se daleko finijim poslovima. Primjerice, europskim integracijama! Paradoksalno, zar ne!? Ali neka! Važno je da su neka luda vremena ipak zauvijek prošla. A to znači da se više nikada ni jednom novinaru u Hrvatskoj neće dogoditi moja 1997., a ni Helenina 2004. godina. S time da ne treba zaboraviti da je danas slučaj Helene Puljiz ipak digao na noge cijelu hrvatsku javnost za razliku od zasigurno brojnih sličnih, a možda i težih slučajeva u devedesetima, kada je civilno društvo u Hrvata bilo na koljenima.

Eto, zato zavidim Heleni Puljiz jer je hrabro i pošteno platila svoj udio u oslobađanju hrvatskoga društva od recidiva prošlosti i mračnih tipova. Platila je, iako nije morala.