Čak i kada je riječ o bitki za Vukovar koja je u svome ideogramu toliko jednostavna da jedva uopće može biti predmet spora između bilo koga, iskaz, u pravilu, ostaje pod sjenom neizgovorenoga, nečega što navodno svi ili većina osjećaju, ali ne mogu sebi ili drugima potvrditi. Pitanje je li Hrvatska i s kime ratovala nije, dakle, retoričko ni akademsko, od odgovora na njega ne ovisi doduše kako ćemo u miru živjeti, ali možda ima veze s tim kako ćemo se pritom osjećati

Dobra večer gospodine profesore, Stipe Mesić ovdje. Biste li sutra popodne mogli doći do mene, želio bih malo razgovarati s vama o tome s kime je sve Hrvatska kroz povijest ratovala. Kad bi večeras primili takav poziv iz predsjedničkoga ureda, pred Trpimirom Macanom ili Ivom Goldsteinom, Nevenom Budakom ili Miroslavom Bertošom bila bi, vjerojatno, nemirna noć. Nema dakako ničeg neobičnog u tome da predsjednik Republike s vremena na vrijeme poziva ugledne povjesničare na čaj i s njima raspravlja o zemlji čiju prošlost i sadašnjost zastupa kao njezin prvi građanin.

Sam je aktualni predsjednik po naobrazbi pravnik, što za predloženu temu razgovora nije nevažno, sudjelovao u jednoj od odlučujućih bitki koje je Hrvatska vodila 1991., onoj za Dubrovnik te se, štoviše, nije dao zarobiti i odvesti u matičnu luku neprijateljske flote, crnogorsku Zeleniku. Pridoda li se svemu kako je predsjednik Mesić u razgovoru ugodan te sugovornika ne zaskače svojim mišljenjem, zapravo je teško dokučiti što bi to u pozvanoga izazivalo nespokoj. Novine su, doduše, nedavno pisale kako je Predsjednik u nekoj protokolarnoj zgodi dao neproničnu izjavu o crnogorsko-hrvatskom ratovanju, ali zar bi kakva uzgredna replika, sve i kada bi bila povod razgovoru, smjela biti prijetnja njegovoj opuštenosti i povoljnu ishodu.

Pred zamišljenim razgovorom hrvatskoga Predsjednika, tko god obnašao tu dužnost, i hrvatskoga Povjesničara, kojega god dobroga predsjednik ili predsjednica odabrali za razgovor o Hrvatskoj kao strani u ratovima, stoje tolika prethodna pitanja da nije nikakvo čudo kada se tko u nas, koliko god upućen bio, s tim u vezi zapetlja, pa je u povjesničara očekivati upravo suzdržanost koju, uostalom, prakticiraju ako je ikako moguće.

U hrvatskoj javnosti nije uspostavljen a kamoli razvijen početni, nulti govorni stupanj za ratnu temu, što dovodi do apsurdnih posljedica. U Vjesniku se tako u subotu, 28. kolovoza ove godine, javlja gospođa Elizabeta Šajatović iz Zagreba da bi podsjetila na velike žrtve podnesene za slobodu Hrvatske, za koje se boji da ih »ne znamo dovoljno cijeniti«. Gospođa Šajatović pritom podsjeća da je Split nakon »Oluje« od predsjednika Tuđmana tražio samo »Vukovar« te da je Tuđman sve što je obećao i - »ispunio«.

Samo pet dana potom na istome se mjestu javlja gospođa Sanja Mađarević iz Valpova koja kaže da je »mnogima već muka« od načina na koji razmišlja gospođa Šajatović: »Nikad nećemo zaboraviti što smo prošli u doba velikosrpske agresije, ali nećemo zaboraviti niti kako smo bili ostavljeni na cjedilu. Oteti su nam naši najljepši snovi i bačeni u blato, što je sramota za ovu zemlju«. Premda je lako pretpostaviti da su gospođe Šajatović i Mađarević, koje ne pripadaju nacionalnoj političkoj ni kulturnoj eliti, snažno obilježene osobnim iskustvom rata, njihova je percepcija opterećena tipom krize od koje trpe gotovo svi javni iskazi o toj temi. Čak i kada je riječ o bitki za Vukovar koja je u svome ideogramu toliko jednostavna da jedva uopće može biti predmet spora između bilo koga, iskaz, u pravilu, ostaje pod sjenom neizgovorenoga, nečega što navodno svi ili većina osjećaju, ali ne mogu sebi ili drugima potvrditi.

Pitanje je li Hrvatska i s kime ratovala nije, dakle, retoričko ni akademsko, od odgovora na njega ne ovisi, doduše, kako ćemo u miru živjeti, ali možda ima veze s tim kako ćemo se pritom osjećati. Već prilično dugo, bit će najmanje dva stoljeća, od doba prevrata koji simbolizira Francuska revolucija, ratove ne vode ni u njima sudjeluju narodi ili kulture nego nacije i društva. Toliko je barem i ovdje poznato da se i hrvatska nacija sa svojim društvenim previranjem profilirala u jednome za naše regionalne prilike velikome ratu koji smo, k tome, vodili na tuđem prostoru, na neki ga način dobili te stekli frustracije od kojih se nismo oslobodili do danas: međunarodnoj se zajednici ta hrvatska ratna kampanja pod vodstvom bana Jelačića nije osobito svidjela i ondašnji su nas mediji stali ocrnjivati.

Hrvatske su ratne kampanje i u dvadesetom stoljeću, sve do 1991., bile na svoj način nedefinirane, ali su nedvosmisleno postojale. Hrvatske su vojne postrojbe - hrvatske po tome što su bile organizirane i vođene iz Hrvatske a ne samo po tome što bi ih činili Hrvati ili građani Hrvatske - sudjelovale u oba svjetska rata, štoviše na objema zaraćenim stranama. Dok se, primjerice, karikaturalna objava rata saveznicima i Americi, koju je proglasio samozvani poglavnik, uzima argumentom više u procjeni pravoga karaktera njegova režima, ratnička povijest maloga hrvatskoga ekspedicijskoga korpusa u opsadi Staljingrada nije predmet ničijega podsmijeha, naprotiv. Prema ratničkoj povijesti hrvatskih i drugih dobrovoljaca u ratu za španjolsku Republiku i u bitci za Staljingrad povijest je u načelu pravedna, bez obzira na to što su bili na različitim stranama, i bez obzira na to što su se Hrvati pod Staljingradom tukli za pogrešnu stvar.

To nikako nije smetalo Parižanima da za vrijeme opsade Vukovara »promijene« naziv jedne stanice svoga metroa iz Staljingrada u Vukovar. Sve i da se netko sjetio kako je bilo s Hrvatima pod Staljingradom, to ne bi ništa promijenilo, oni su se stopili s metaforom. Vukovar je utoliko metafora koja dakako znači isto što i Hrvatska, ali može značiti i više od toga i s tim se vukovarskim žrtvama nije lako nositi.

S kime je sve od Napoleona ratovala koja europska nacija teško da itko zna, dovoljno je svrnuti pogled do najbližega, talijanskoga susjedstva, gdje su se ratne zastave mijenjale brzo i na sve strane, pa su Talijani ipak upravo svima simpatični i dobrodošli. S iskustvenoga gledišta suvremenoga Europljanina rat je odiozna i gotovo zločinačka fabula, ali ratnička prošlost pojedinca ili zajednice, ako se s njome znade nositi, nije stidno mjesto niti smije biti tabu.