Kako fetišizmi postaju u rukama "rodoljuba" profesionalnim sredstvom zarade, kako varalice, lažljivci i šarlatani igraju uloge voždova narodnih, kako se iz ozbiljnih stvari oko "patriotizma" rađa retorika gluposti i kriminala, kako pojam "domovine" klizi sve desnije, kako se iz osjećaja resantimana rađa kontrarevolucija, o tome nam pričaju slikovito sve čavke nad truplima i svi gavranovi na patriotskim nacionalističkim bojištima, preko kojih su prohujale izgubljene bitke. No, to je tek Krleža, a on se na ovim prostorima potentnog nacionalizma doima tek kao intelektualna vinjeta za zatvorene kružoke ovdašnjih oportunističkih inteligenata. Jesmo li iz čiste gluposti ili šizofrene potrebe za vječnom reinterpretacijom povijesti s kojom se nismo kadri nositi, osuđeni i u budućnost slijepo bauljati za političkim guruima zarobljenim mitovima prošlosti? Znači li ekspeditivno prekršajno sankcioniranje beogradskih studenata koji su svoj zagrebački izlet zlorabili za veličanje četničkog vojvode, đenerala Draže Mihailovića (osuđenog za ratni zločin i genocid) provokativnim performanceom na Trgu bana Jelačića, da valja očekivati konzekventno postupanje i u slučaju glorificiranja ustaških, fašističkih i nacističkih ikona, simbola i znakovlja? Jer i mi svoje delije imamo...Recentni incident čiji su akteri troje studenata iz Beograda, od kojih je dvoje završilo u Remetincu na 15, odnosno 5 dana zatvorske kazne, koliko god je recidiv ratnih događanja i frustracija, toliko ima svoje ishodište u politici srbijanskog establishmenta i dugotrajnoj indoktrinaciji. Država koju, nakon sloma Miloševića, haaškog optuženika za ratni zločin i agresiju na Hrvatsku i BiH, vode Boris Tadić, Vojislav Koštunica i Vuk Drašković, štovatelji vođe ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića, objektivno generira ekscese ovog tipa umjesto da ih zatire. U današnjoj Srbiji duh tolerancije, međunacionalne snošljivosti i suradnje s Hrvatskom zagovaraju političke elite na deklarativnoj i manifestnoj razini, ali realno tu ulogu imaju tek nevladine udruge i organizacije za promicanje ljudskih prava. Ako predsjednik Srbije Boris Tadić, post festum incidenta izjavi kako ne misli da je Mihailović bio fašist, ako Vuk Drašković, prononsirani srbijanski radikal, čija je stranka nedavno zatražila izjednačavanje četnika s partizanima u konzumiranju zakonskih prava, ustvrdi da je hrvatska vlast reagirala nedemokratski na malu i nepotrebnu provokaciju, a netom je i šef RTS-a Aleksandar Tijanić usred Zagreba pokušao rehabilitirati notornog četničkog vojvodu kao nefašista, kakva je poruka odaslana iz Beograda?

Nota bene, ovih je dana i srbijanski ministar prosvjete i sporta Slobodan Vuksanović, komentirajući (inicijalni) slučaj Partizanova košarkaša Milana Gurovića kojemu je zbog tetovaže s Dražinim likom na ruci zabranjen dolazak na utakmicu u Hrvatsku, opazio kako "Mihailović kao povijesna ličnost nema veze s Hrvatskom, a ideološke kontroverze može izazvati samo među Srbima"(?!). Svemu je tomu prethodio i dokumentarac na Drugom programu državne televizije (RTS-a) pod znakovitim naslovom "Ravnogorska čitanka", prema knjizi Uglješe Krstića, pripadnika ravnogorskog pokreta, u svrhu rehabilitacije četništva i "dekomunizacije prošlosti". A koji su i neki u Srbiji kvalificirali kao "teško desničarenje od kojega se čovek naježi". Ergo, Stevan Vranešević, beogradski student arhitekture, i njegova kolegica Mirjana Đerković u Srbiji nakon mučnog hrvatskog zatočeništva mogu biti samo nacionalni junaci. Ako je Mirjana u svemu eventualno i bila žrtva nepromišljenosti, kada je uzela fotoaparat kako bi ovjekovječila čin "građanske hrabrosti" svoga drčnog prijatelja, Stevan je besumnje znao što radi. A to svakako s umjetnošću nije imalo nikakve veze! Bespredmetno je eufemističko interpretiranje događaja od predstavnice veleposlanstva SCG u Zagrebu kao nepromišljenog akta, a ne svjesno planiranog čina. Jer, da nije bilo plana i namjere, ne bi bilo ni Dražine slike u Vraneševićevu ruksaku, tek možda kakav katalog sa zagrebačke izložbe "Dora Maar i Picasso" koju su prethodno razgledali...

Na relaciji Sanader-Koštunica trenutačno je proradio "crveni telefon" kojim je za javnost posredovana poruka o "nužnosti nastavka suradnje Zagreba i Beograda koja je od iznimnog značenja za stabilnost u jugoistočnoj Evropi". No, ne zna se kakvi su učinci Draškovićeve "intervencije" radi "što je moguće bržeg puštanja na slobodu dvoje studenata", kojom je očevidno kazao što misli o neovisnosti pravosuđa. S hrvatske strane, tek slijedi test vjerodostojnosti pravne države, kako je to primijetio odvjetnik Čedo Prodanović. S prvim koncertom Thompsona i prateće ikonografije. No, kako "Hrvatska osuđuje svaki ekstremizam" (Ratko Maček), zar dvojimo da će se tko drznuti okititi ustaškim simbolima i poglavnikovim portretima?