Na brljavljenje POA-e, glavne hrvatske protuobavještajne službe, ne treba trošiti mnogo riječi. Onima koji su upleteni u takvo neprimjereno i štetno postupanje dovoljno je reći: »Vi ste "maljčiki"«, što je izvorni ruski termin koji se udomaćio i u obavještajnom žargonu MI6, CIA-e, Mossada i drugih uspješnih tajnih službi, a znači da je netko unutar obavještajnog sustava »mali, nedorastao, nezreo, balav«

Početkom Drugog svjetskog rata britanska vlada počela je intenzivnije tražiti ljude koji bi radili za obavještajnu službu MI6. Sustav novačenja nije bio otvorenog tipa nego je MI6 birao buduće špijune među dobrovoljcima koji su se javili u regularnu vojnu službu. Prednost su imale obrazovani, pogotovo oni koji su govorili njemački, talijanski i japanski, svi naravno bez kriminalnog dosjea. Odziv je bio iznenađujuće visok pa je stručno tijelo koje je ispitivalo kandidate od početka uvelo vrlo stroge kriterije. Svi dobrovoljci morali su proći višednevnu osnovnu vojnu obuku i ponajprije naučiti salutirati i propisno vojnički pozdravljati. Kandidat bi u sobu gdje su sjedili članovi komisije bio uveden na jedna vrata a izveden na druga, da ostale ne bi izvijestio o glavnim pitanjima.

Trik s vojničkim pozdravljanjem bio je potreban kako bi kandidati pomislili da je to nešto jako važno u procjenjivanju njihovog vojničkog držanja i ukupnog domoljublja. No, članovi komisije svim su kandidatima postavili samo dva pitanja: »Igrate li šah« i »Bavite li se enigmatikom«. Oni koji su iskreno priznali da nemaju pojma ni o jednom (radije kartaju, igraju polo ili kriket) dobili su ljubaznu zahvalu i izbačeni su, kroz vrata, natrag u trupu kao obični vojnici. Oni koji su petljali i tvrdili da su dobri šahisti odmah su provjereni na šahovskoj ploči postavljenoj na stolu. Brzo su eliminirani jer su lagali budućim pretpostavljenima.

Ostali, koji su se stvarno zanimali za šah i u dokolici ili vozeći se podzemnom željeznicom rješavali križaljke u novinama, primljeni su u MI6 i poslani na rigoroznu temeljitu obuku. Iz tog kadra Velika Britanija je stvorila genijalne timove obavještajaca koji su se u intelektualnom hrvanju s protivničkom stranom (njemačkim Abwehrom) pokazali najuspješnijim špijunima svih vremena. One koji su odmah odbijeni tješilo se na sljedeći način: »Hajde, nije sve propalo. Makar ste naučili pristojno pozdravljati što će vam koristiti u daljnjoj vojnoj karijeri«.

Zašto su šah i enigmatika bili toliko važni? Šah je oduvijek bio civilizirana igra. Kraljevska i strateška. Poznavati šah značilo je imati osebujan način izražavanja misli i ideja koje se materijaliziraju u smišljanju kretanja figura na šahovnici. Obavještajac, kao i šahist, mora znati razmišljati nekoliko poteza unaprijed. Britanska obavještajna škola smatrala je da je špijunski posao zapravo precizna šahovska igra. Idejni sadržaj šaha djeluje na karakter i osobitost čovjekove stvaralačke fantazije i logike. Istodobno, širok dijapazon bavljenja šahom sadrži elemente kulturne razonode i psihološke rekreacije što u ljudi pobuđuje suptilnost, natjecateljski duh, ulaženje u znanost (teorija šaha) i umjetnost (estetski oblikovano stvaralaštvo).

Tko je igrao šah a želio je raditi u obavještajnoj službi već je zapravo prošao određeni intelektualni trening. Šah je za studente na Oxfordu i Cambridgeu bio važno sredstvo odgoja, jer je blagotvorno djelovao na čovjekovu psihu, njegov um, karakter i volju. U MI6 slično se mislilo i o enigmatici. Zagonetaštvo nije bilo razbibrižna izmišljotina snobova nego, također, trening mozga. Umijeće sastavljanja i rješavanja križaljki i zagonetki bio je znak intelektualne snalažljivosti, oštroumnog razmišljanja i samodiscipline koja je podrazumijevala strpljivost i diskretnost.

Suvremeno doba i nove tehnologije nadzora donekle su promijenili procedure novačenja obavještajaca (važna su tehnička predznanja), ali je osnovni princip ostao isti: u obavještajnom poslu nema mjesta neznanju i amaterizmu.

U nas su ti kriteriji, očito, ignorirani jer se onda ne bi dogodila serija neugodnih i za ugled države nepotrebnih afera. Posljednja od njih krajnje je zabrinjavajuća. Na tako sirov način pokušati u operativne svrhe pridobiti jednu zbunjenu novinarku znači ne poznavati kako treba suštinu zanata. Tu je sve uprskano: i suptilan pristup onome koga se vrbuje i tajnost postupka i nedodirljivost vlastitih službenih prostorija za civilne osobe, osobito one koje su predmet operativne obrade i još mnogo toga.

Na brljavljenje POA-e, glavne hrvatske protuobavještajne službe, ne treba trošiti mnogo riječi. Onima koji su upleteni u takvo neprimjereno i štetno postupanje dovoljno je reći: »Vi ste "maljčiki"«, što je izvorni ruski termin koji se udomaćio i u obavještajnom žargonu MI6, CIA-e, Mossada i drugih uspješnih tajnih službi, a znači da je netko unutar obavještajnog sustava »mali, nedorastao, nezreo, balav«. Čak i u bivšem komunističkom sigurnosnom sustavu tu su lekciju učili na vlastitoj koži. Kada je hrvatska Služba državne sigurnosti osamdesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu nadzirala kretanje ruskog konzula od Bosanske ulice do Ilice 30, on se iznenada zaustavio pred izlogom knjižare »Mladost«, okrenuo i prvom agentu (od njih ukupno pet) koji ga je »neopazice« pratio rekao na mješavini hrvatskog i ruskog jezika: »Ti bil ovoliki maljčik kad ja to rabotal. I budeš vječno maljčik.«