Maratonskim glasanjem, a zapravo odbijanjem amandmana na Vladin prijedlog državnoga proračuna što su ih elaborirali zastupnici oporbe, Hrvatski je sabor jučer odredio da će stopa povećanja bruto-domaćeg proizvoda u 2005. godini biti osrednjih, te – za otplatu vanjskoga duga, nabujalu socijalu i nove investicije – razvojno i socijalno nedovoljnih 4,4 posto. Među više od 300 tih amandmana, bilo je podosta onih, koji bi – da su prihvaćeni – povećali državnu potrošnju i proračunske izdatke, te ugrozili dostizanje ionako nedovoljne stope rasta BDP-a od spomenutih 4,4 posto, ali je u većini bila riječ o nastojanjima da se ubrza rast, očuva prirodni, graditeljski, turistički i urbani prostor, poveća domaća ponuda, smanji nezaposlenost, te naposljetku poveća i stopa rasta BDP-a preko godišnjih pet posto.

No, da su prihvaćeni, ti bi razvojno usmjereni amandmani Vladu natjerali da unutar zadanog okvira proračunskih prihoda znatnije smanji brojne socijalne stavke, što bi u konačnici ugrozilo poziciju same Vlade, pa i donošenje proračuna za 2005. Stoga će državni proračun za iduću godinu biti rezultanta aktualnog odnosa političkih i socijalnih snaga u Hrvatskoj, te njezinih ključnih gospodarskih potencijala i ograničenja. Izraz svih tih varijabli u konačnici je projicirana stopa rasta BDP-a od 4,4 posto, prema kojoj će dogodine Hrvatska biti jedna od srednje dinamičnih zemalja u svijetu i jedna iz skupine od 27 tranzicijskih zemalja, s ispodprosječnom stopom povećanja bruto-proizvoda.

Ističem tu krunsku hrvatsku razvojnu projekciju jer ona o stvarnim referencama domaćega gospodarstva govori više od bilo koje medijski napuhane ocjene investicijskog ili kreditnog rejtinga zemlje, što ga redovito ispisuju vodeće evropske rejting-agencije. Jer stopa rasta BDP-a ovisi ne samo o raspoloživim prirodnim izvorima i stanju rata ili mira (u zemlji i susjedstvu), otvorenosti prema svijetu te kvaliteti pravnog poretka i tržišnih ustanova, nego najmanje podjednako i o veličini nacionalne štednje i investicija u tijeku, i o poduzetničkoj kulturi i o inventivnosti, pa i o tehnološkoj opremljenosti nacionalnoga gospodarstva.

U posebnom hrvatskom slučaju danas, ovdašnji BDP je posebno ovisan o kvaliteti suradnje Vlade s Haškim sudom, o tempu priključivanja u EU, o široj sigurnosti u Evropi i na Sredozemlju (zbog rizika kojima ratovi i terorizam utječu na gospodarstva ovisna o turizmu), o internetizaciji privrede i stanovništva, pa sve više i o kvaliteti nadzora nad zaštićenom prirodnom, kulturnom, sakralnom i povijesnom baštinom.

U usporedbama s drugim zemljama, važno je stopu rasta BDP-a kombinirati sa stopom nezaposlenosti jer je u razvijenim zemljama, koje imaju gotovo punu zaposlenost, velik novi uspjeh i stopa rasta BDP-a od samo jedan ili dva posto (kakva se očekuje u skupini razvijenijih, »starih« 15 zemalja EU), dok je u hrvatskom slučaju, uz stopu nezaposlenosti od ionako naniže friziranih 18 posto, svako povećanje godišnjeg BDP-a manje od sedam posto – razvojno i socijalno nedovoljna stopa rasta.

Ono što je stopa dobiti u kompanijama i bankama, to je stopa rasta BDP-a za nacionalnu ekonomiju, što u prijevodu znači da – na isti način na koji mandati glavnih menadžera ovise o kompanijskoj stopi dobiti – i mandati premijera i nadležnih ministara moraju ovisiti prije svega o stopi rasta BDP-a, kao najvažnijeg od svih gospodarskih pokazatelja (a ne o koalicijskim nadmudrivanjima, unutarstranačkim igrama ili naštimanim javnim anketama). Taj kriterij za opstanak na vlasti nikad i nigdje ne može biti neka apsolutna stopa rasta, bez obzira na okolnosti, ograničenja i realne razvojne izglede: s jedne strane, ostvarena se stopa BDP-a mora mjeriti u odnosu na projiciranu (uz državni proračun i sporazume sa MMF-om), a s druge u odnosu na nepredvidive unutargodišnje velike promjene na koje nacionalna vlast nema moć (ratovi u susjedstvu, vanjska agresija na vlastitu zemlju, prirodne katastrofe i sl.).