Poznati konzervativci William Kristol i David Brooks napisali su još 1997. godine da je Amerika ono što nedostaje suvremenom američkom konzervativizmu. Slične ocjene Sanaderovoj Vladi mogu se čuti i iz redova opozicije, ali i onog tvrđeg dijela samog HDZ-a — u hrvatskom je konzervativizmu sve manje Hrvatske. A čega je sve više? Europe! Ipak, na koncu i na vidiku nema ni Hrvatske ni Europe. Postoji samo, kako bi to definirao Eric L. Jones, politička elita koja se brine za svoju rentu, a ne za razvoj.

Ono što je tragično ne samo za Hrvatsku nego za čitav svijet, jest da je narodnu, društvenu demokraciju otkupila kapitalska, korupcijska demokracija. Novac odlučuje o izborima, a izbori odlučuju o svemu, pa i o istini. Demokracija se u Hrvatskoj i Srbiji zato i doživljava kao trijumf revizionizma — Pavelića i Mihailovića nastoji se rehabilitirati kao naopako shvaćene očeve naroda. U Italiji i Sloveniji demokracija se poistovjećuje s iredentizmom. Na Kosovu je demokracija sinonim za obračun s manjinama. Takva "demokracija" Europi može donijeti samo novi mrak.

Engleski autor Mark Mazower slično je intonirao svoju knjigu "Mračni kontinent: europsko dvadeseto stoljeće", nedavno prevedenu i u nas. Drži da čak ni takva ubojita povijest prošlog stoljeća "nije smanjila sklonost Europljana k samozavaravanju". U tom ugađanju europskim rejtingom, želeći europaternalistički pridobiti središnje mjesto, često zaboravljamo da je fašizam "bio najviše srednjoeuropski". Prošli vijek odvijao se u srazu nacionalnog razvoja i manjina. "Iredentističke manjine" su navodno onemogućavale razvoj, a "asimilacijski razvoj" smanjivao manjine. Od balkanskih ratova pa do raspada Jugoslavije koji obilježava "političko dezerterstvo Slovenije 1991.", Europa pokazuje "trijumf zapadne neodlučnosti". Vrijeme čini svoje, "Europa je izgubila svoj primat, i možda je to ono što je većini Europljana najteže prihvatiti".

Danas živimo u srazu globalnog razvoja i malih država. Ako Mazowerove postulate primijenimo na Hrvatsku, možemo kazati da se sklonost Hrvata samozavaravanju nije smanjila i da je većini Hrvata najteže prihvatiti da je Hrvatska izgubila primat i u "vlastitoj" regiji. Ali osnovne razvojne teškoće ne dolaze iz povijesti, nego iz neadekvatnog upravljanja zemljom. Ne postoji ujedinjena politička volja za razvojem. Prošla je vlada unutarnji dug smanjivala na račun vanjskoga, sadašnja vlada smanjuje vanjski dug povećavajući unutarnji. I sve to na štetu građana na čijem se rušenju standarda zarađuju veliki novci. Jer Hrvatska ima malu stopu rasta, a veliku stopu profita. To znači da se zemlja razvija na štetu naroda. Veliki je izvoz kapitala koji potiču "veliki Hrvati" i strane banke. Jedan od načina preraspodjele tereta razvoja trebala bi biti i pravednija raspodjela hrvatskog profita koji iznosi oko šest milijardi dolara godišnje. Ilustracija nevoljkosti takve podjele je i oklijevanje države da uzme i reinvestira svoj profit od T-Coma. To se ne može rješavati samo na razini "redistribucijske koalicije" (umirovljenički i manjinski zastupnici).

Hrvatski ekonomisti uglavnom vole igrati "tržišno", tj. igrati na sigurno jer ne može se kritizirati Vladu, a zatim joj svojim projektom kucati na vrata.

Zbog toga su, kako je točno konstatirao kolega Miomir Štrbac, Opatijski dani permanentni deja vu. Takva je, na žalost, i međunarodna ekonomska analitička zajednica koja je devedesetih godina prošlog stoljeća "washingtonskim konsenzusom" nagovarala zemlje u dugovima ili tranziciji da minimaliziraju vladu, da bi nakon Argentine pozvala na maksimaliziranje vlade. Zahtjevom za osposobljavanjem države za globalnu tržišnu utakmicu, mr. sc. Dubravko Radošević pravi presedan optirajući za postwashingtonski konsenzus kao izlaznu strategiju Hrvatske i novi model ekonomskog razvoja. Njezin primarni cilj trebao bi biti smanjivanje "dvostrukog deficita" (platne bilance i proračuna) i stope nezaposlenosti. Jedan od čimbenika za izlazak iz ekonomske stagnacije otuda je i uklanjanje "političkih prepreka" za provođenje "reformi druge generacije" — onemogućavanjem interesnih skupina da od razvoja prave vlastitu rentu. Zato je prijeko potrebna reforma državne uprave i reorganizacija vlade.

Teško je očekivati od prve generacije političara da će dragovoljno započeti reformu druge generacije, ali sada bar imamo i znanstvenu potvrdu da su baš oni problem hrvatskog razvoja!