Teško je očekivati da će Hrvatska i SAD postići dogovor o neizručenju američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu / Odnosi dviju zemalja mogli bi se bitno popraviti i vjerodostojnim dijalogom o Iraku, čak i bez potrebe odlaska hrvatskih vojnika u tu zemlju / Hrvatska će s Bushevom administracijom morati inzistirati na intenzivnom dijalogu i pojačanom radu diplomacije ako želi sačuvati poželjnu razinu suradnje koja je Hrvatskoj objektivno potrebna

Istina je da je Bushevoj administraciji iznimno stalo do potpisivanja sporazuma o neizručenju sa što više zemalja. Američki je argument da nad radom Međunarodnog kaznenog suda ne postoji odgovarajuća demokratska kontrola pa bi u tom slučaju američki vojnici mogli potpasti pod različite manipulacije. Osim toga, SAD, kao objektivno svjetski policajac, bilo da to radi u ime UN-a ili bez njega, ima specifičan položaj u svijetu pa ne može dopustiti da pitanje jurisdikcije tog suda postane temelj za politička razračunavanja na samom sudu.

Pred kraj mandata Račanove vlade hrvatska je diplomacija razrađivala koncept po kojem bi se izašlo u susret američkim zahtjevima putem nekih drugih bilateralnih sporazuma da bi se izbjeglo izravno potpisivanje zasebnog sporazuma s Amerikancima. No, u vezi s tim se trenutačno ne radi ništa.

Američka diplomacija ne krije da bi bila zadovoljna ako bi Hrvatska potpisala takav sporazum, no teško je očekivati i od Sanaderove administracije da povuče potez na koji se ne bi blagonaklono gledalo u Bruxellesu. Europska unija je, naime, preporučila svim europskim zemljama da takav sporazum ne potpisuju, a sada već bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi prije godinu i pol je u Vjesniku posebno naglasio »da je zahvalan Hrvatskoj što nije potpisala bilateralni sporazum i da to neće nikad zaboraviti«.

Prema predviđanjima, Hrvatska će ostati bez 20 milijuna dolara američke pomoći, no taj iznos je zapravo simboličan, jer je mnogo važniji politički i gospodarski kontekst odnosa dviju zemalja. Sasvim je izvjesno da će se to pitanje nastaviti, i to sasvim odvojeno, na primjer, od pitanja hrvatskog angažmana u Iraku. Američka je strana naglasila hrvatskoj da u vezi s angažmanom u Iraku neće biti tvrdoglava, nego da je bilo kakav oblik pomoći, odnosno međunarodni angažman, Hrvatske i te kako dobro došao. To znači da bi se odnosi između SAD-a i Hrvatske mogli bitno popraviti u vjerodostojnom dijalogu o Iraku, čak i bez potrebe odlaska hrvatskih vojnika u tu zemlju.

Hrvatska vanjska politika prema SAD-u, a napokon i prema Europskoj uniji, najčešće je patila od nedostatka vjerodostojnosti jer je prvo obećavala da će nešto ispuniti, a onda se pokušala izvlačiti. Poljska je, na primjer, punopravna članica Europske unije, a pri ulasku u tu integraciju nije imala nikakvih problema, unatoč činjenici što je u Irak poslala svoje specijalce. Hrvatska će s Bushevom administracijom morati inzistirati na intenzivnom dijalogu i pojačanom radu diplomacije ako želi sačuvati poželjnu razinu suradnje koja je Hrvatskoj objektivno potrebna. Kako će to učiniti a da ne potpiše bilateralni sporazum sa SAD-om o neizručenju, stvar je političke i diplomatske umješnosti. Tu vještinu možda će biti potrebno iskazati i prije nego što EU i SAD o tom pitanju postignu kompromis, kako se to najavljivalo još prošle godine. Hrvatska će u odnosima sa SAD-om svoj rejting vjerodostojnosti snažno pojačati i ako riješi pitanje odbjegloga generala Ante Gotovine, što je službenom Washingtonu iznimno važno.