Običan smrtnik u ovoj zemlji surogatne demokracije ima dovoljno razloga za paranoju, za strah od kvazipolitičkog i kvaziobavještajnog voajerizma koji se opravdava navodnim razlozima nacionalne sigurnosti. Javne osobe u tomu su višestruko potencijalno ugrožene već po definiciji svoga djelovanja na javnoj sceni jer je psihološki profil "profesionalnih promatrača" tako nisko i primitivno postavljen da u svakom tko posjeduje određene informacije vidi ili svoga suradnika ili neprijatelja. Slučaj Helene Puljiz doista je samo vrh ledene sante koji je u pregrijanoj atmosferi predsjedničke kampanje sa strogo kontroliranom odgodom kliznuo mimo očekivanja u krilo skandalizirane javnosti. Besprizorno špijunsko iscrpljivanje jedne nezaposlene novinarke nikada ne bi dobilo takav odjek da nije dovedeno u vezu s možebitnim prikupljanjem obavijesti o šefu države, Stipi Mesiću (i netom prije nekoliko je novinara uhođeno, ali ne i obrađivano). Navodno se pokušalo iznuditi kompromitirajuće informacije o Predsjedniku, uključivo i o financijerima njegove prethodne kampanje, a spominje se i prizemne glasine o njegovoj izvanbračnoj reprodukciji.

Ne treba imati iluzija da je Mesićeva rezolutnost u najnovijoj blamaži domaćih žbira koji uživaju bezrezervnu potporu premijera Sanadera, motivirana gnušanjem Predsjednika spram šikaniranja i eventualnog ucjenjivanja rečene novinarke. Sve upućuje na to da je supotpisao zahtjev za razrješenjem ravnatelja POA-e Joška Podbevšeka, i ne čekajući da obavi konzultacije s premijerom, iako zajedno s njime o tome (su)odlučuje, jer su recentni događaji minorizacije i ignoriranja institucije Predsjednika prešli prag njegove tolerancije. Činjenica je da se premijer Sanader faktično ponaša kao šef države, a da Mesića tretira kao oporbenog političara, ne respektirajući ni minimum ustavnih ovlasti u ingerenciji Predsjednika.

Nekoliko je zadnjih spornih situacija po svim elementima zaudaralo na perfidni udar na Mesića, na puzajući puč HDZ-ova establishmenta, s ciljem njegova deklasiranja uoči kampanje. Recimo, na ratificiranje "europskog ustava" hrvatski šef države nije ni pozvan, nego je to pravo sebi pridržao isključivo premijer s odabranim suradnicima. Potom, ministar obrane Rončević potpisuje kontroverzni "Memorandum" sa SAD-om o tzv. vojnoj suradnji, nuđenjem bez naknade korištenja hrvatskih aerodroma, luka, vojnih poligona itd., da ih se odobrovolji glede nepotpisivanja sporazuma o neizručivanju američkih državljana međunarodnom kaznenom sudu. A o tomu vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, Mesić, nije ni protokolarno obaviješten!? I onda se, nakon svega, dogodi da u javnost procuri skandalozno obrađivanje novinarke koju se, govori se, propitkivalo o Predsjedniku, o njegovu bivšem savjetniku Željku Bagiću itd.

Nije problem u onomu što bi se takvom diletantskom obavještajnom rabotom moglo saznati, a što bi eventualno umanjilo izborne šanse Stipe Mesića (koji, nota bene, nakon ove sramne epizode dodatno pojačava svoju prednost). Stvar je u katastrofalnom saznanju da u ovoj državi Predsjednik u čijoj su izravnoj nadležnosti tajne službe, može biti i sam doveden u poziciju njihove žrtve. To upućuje na potpuni kaos i anarhiju u sustavu, svjedoči da šef države ne kontrolira obavještajnu zajednicu i da ona ima nalogodavce drugdje, da je ispolitizirana i instrumentalizirana, ergo, da "devedesete" uspješno odolijevaju vremenu i navodno reformatorskom zaokretu Sanaderova HDZ-a. A ako prvi čovjek u državi nije zaštićen od špijunskih poluinteligenata...

Frustrirajuća je spoznaja da se u tajnim službama i dalje radi na isti onaj način koji je 90-ih generirao na stotine besmislenih i sramotnih dossiera, među kojima oko dvjesto novinarskih, i eksplodirao prvorazrednim skandalom. Tragično je da se ni nakon toga ništa ozbiljno nije promijenilo u trulom obavještajnom tkivu (drugi čovjek POA-e Ante Glavan, prokazuje se dokumentirano kao onaj koji je prikrivao ratni zločin u Paulin Dvoru), ni metode ni izvršitelji, da nitko nije odgovarao, a malo tko i napustio službu. Sanaderovo zazivanje kompromisa u vidu otvaranja rasprave na Vijeću za nacionalnu sigurnost jeftina je ponuda s pretpostavljenim ishodom jer u Vijeću sjede njegovi najodaniji supporteri iz vrha HDZ-a. Kao što je i s Odborom za nacionalnu sigurnost kojim predsjeda Ivan Jarnjak, jedan od ključnih likova iz špijunske afere 90-ih. Joško Podbevšek, ravnatelj POA-e, nakon ovakva skandala, mora otići. To je najmanja cijena koju navodno demokratska i pravna Hrvatska, iz predvorja EU-a, treba platiti.No, zar i moralno dekapitirani ministar Žužul nije trebao odstupiti, a ostaje makar i sitnozorom skupljao manjkave kvorumske glasove?