Debljina zidova i ploča u podzemnim skloništima u Iraku dali su imunitet Veljku Kadijeviću koji je itekako odgovoran za krvoproliće na ovim prostorima. A što može očekivati onaj koji ga je pobijedio u ratu i kojemu nije dopušteno da piše povijest? Može li i general Ante Gotovina sklopiti neki sličan pakt sa svemoćnim SAD-om? Za razliku od Kadijevića, on nikada nije potajice sanjao da postane Amerikanac. Dobar dio života radio je s Francuzima. A oni ga, pak, u sadašnjoj situaciji, ne bi vjerojatno htjeli skriti ni u Francuskoj Polineziji

Konačno je siguran. Nakon toliko godina neizvjesnosti osjeća se opušteno i mirno. Svoje je napravio. On nije bilo tko. On je ipak general. Amerikancima je ispričao sve što je znao i oni su ga prihvatili. Zanimale su ih sve državne tajne iz prošlosti, upetljanost vojske u borbe na tlu BiH od 1992. do 1995. godine, kako policija i lokalni političari prikrivaju haaške optuženike, u kojim zemljama vodeći lideri najveće političke stranke u državi imaju tajne bankovne račune, tko iz vlasti dostavlja novinarima tajne dokumente i tko u inozemstvo šalje transkripte.

Prišavši Amerikancima oslobodio se teške more – i Carle del Ponte (zaledit će joj se onaj njezin zagonetni osmijeh kada čuje tko ga zapravo štiti) i svih dvoličnih ljudi s kojima je sudjelovao u ratu a koji su mu radili iza leđa. Nema više ni onog odvratnog domaćeg žutog tiska koji običan čir na želucu odmah pretvara u neizlječivu bolest i čija piskarala uporno dežuraju pred njegovom vilom.

Nema više ni onih ljubomornih i ambicioznih, a netalentiranih kolega iz vojne strukture koji su ga potajice mrzili, šireći u javnost i glasine da se bavi švercom oružja, čak i da povremeno dila drogu. Neće više morati slušati prigovore da se šefu države cijelo vrijeme ulizivao i tako održavao osobni autoritet u oružanim snagama. Neka svi kod kuće idu k vragu! Nakon svega što je učinio za pravednu stvar svog naroda novi vlastodršci pripremali su mu zamku i namjeravali ga poslati u Haag tvrdeći da je u ključnim ratnim operacijama njegova zapovjedna odgovornost bila najviša. Sada mu mogu staviti soli na rep. Njemu, generalu kojeg je nacija zapamtila.

Razmišlja li ovako ili drukčije, u novoj domovini, bivši general Veljko Kadijević pitanje je koje muči vodeće srpske medije. Taj je čovjek prije godinu dana naprosto nestao, a da oni nisu to na vrijeme doznali. O Veljku Kadijeviću se u Srbiji opet počelo raspravljati nakon ubojstva i samoubojstva dvojice gardista u vojnom kompleksu na Topčideru u Beogradu. U tom tajnom podzemnom zapovjednom sjedištu, napravljenom za jugoslavenski vojni i državni vrh u slučaju ratne opasnosti, održana je znamenita sjednica Predsjedništva SFRJ, upravo ona na kojoj se odlučivalo treba li JNA preuzeti vlast u zemlji. Za takvo rješenje najviše se zalagao Veljko Kadijević, tada ministar obrane. Kasnije u Srbiji oštro mu je zamjereno što nije samoinicijativno poduzeo vojni udar. Neslužbeno, Kadijević se opravdavao činjenicom da se s tim politički nije slagala Moskva: Rusi su ga u ožujku 1991. glatko odbili tvrdeći da i sami imaju dosta problema. Rat protiv Iraka pokazao je koliko su jake Sjedinjene Države pa Kremlj nije želio riskirati čak ni kada je bio u pitanju opstanak Jugoslavije.

Nakon što ga je Slobodan Milošević smijenio, o sudbini Veljka Kadijevića malo se znalo. Napisao je knjigu (memoarska sjećanja) i pomirio se s anonimnošću koju donose umirovljenički dani. Ali samo se pretvarao. Prvo je krajem 2002. godine prodao svoj dio vile na Dedinju i u Beogradu kupio manji stan. U ožujku 2003. uoči početka rata u Iraku došlo je njegovih »pet minuta«. Spakirao se i otputovao bez pozdrava.

Čovjek koji je najtežim riječima optuživao SAD, Njemačku i druge zemlje za raspad Jugoslavije napravio je neočekivani obrat. Ponudio se Amerikancima. Ali što im je u miraz mogao donijeti? Ono što im je tada najviše trebalo. Amerikanci su ga, navodno, prigrlili, otpremili u regiju Perzijskog zaljeva i promaknuli ga u savjetnika koalicijskih snaga. Stručnjacima iz Pentagona ispričao je do u detalje sve što je Jugoslavija desetljeće i pol gradila u Iraku (dao je i popis poduzeća): atomska skloništa, betonske bunkere, podzemne hangare za zrakoplove i raketno naoružanje, spremnike za gorivo ukopane duboko u pijesku, sustav tunela ispod svih vladinih zgrada...

Za nagradu Kadijević je dobio jamstvo da neće u Haagu završiti kao optuženik, čak ni kao zaštićeni svjedok (moći će svjedočiti samo iznimno). Neslužbeno, srpska diplomacija raspolaže podatkom da je general Kadijević u međuvremenu dobio i američko državljanstvo i tako definitivno postao nedodirljiv. Istraga koju je pokrenuo srpski tisak pokazala je da je doista riječ o bivšem generalu Veljku Kadijeviću, a ne (kako su neki tvrdili) o njegovom imenjaku i prezimenjaku koji je danas u Srbiji i Crnoj Gori savjetnik za reformu sustava obrane i koji je prije bio tajnik Atlantskog vijeća za SCG. Debljina zidova i ploča u podzemnim skloništima u Iraku dali su imunitet čovjeku koji je itekako odgovoran za krvoproliće na ovim prostorima.

A što može očekivati onaj koji ga je pobijedio u ratu i kojemu nije dopušteno da piše povijest? Može li i general Ante Gotovina sklopiti neki sličan pakt sa svemoćnim Sjedinjenim Državama? Za razliku od Kadijevića, on nikada nije potajice sanjao da postane Amerikanac. Dobar dio svog života radio je s Francuzima. A oni ga, pak, u sadašnjoj situaciji, ne bi vjerojatno htjeli skriti ni u Francuskoj Polineziji. Ako se Gotovina možda, ipak, sklonio u Papeeteu (Tahiti), negdje na Društvenim otocima vrlo blizu atola Mururoa (poznatog po francuskim nuklearnim pokusima) ili čak u Francuskoj Gvajani, evo savjeta lukavim agentima iz naše POA-e: ako tamo krenete tražiti Antu svakako ne smijete imati sadašnji izgled. Gotovo obrijana glava, kožne jakne, tetovaže, zlatni lanci i teški satovi na rukama odmah će postati sumnjivi opakim francuskim obavještajcima.