Istodobni »timing« privremenog puštanja hrvatskih generala Mladena Markača i Ivana Čermaka iz pritvora Haškog suda, te pravomoćno oslobađanje Marija Čerkeza osuđenog na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina u srednjoj Bosni, te poziv u Haag Željku Sačiću, bivšem pomoćniku hrvatskog ministra unutarnjih poslova, posljednji je »wild card«, pozivnica Hrvatskoj da učini sve što je u njezinoj moći kako bi, na ovaj ili onaj način, privela ili privolila, generala Gotovinu pred lice Međunarodnog suda.

Štoviše, najava najspektakularnije akcije komandosa nakon Drugog svjetskog rata radi uhićenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, govori da klepsidra strpljenja i novca svjetskih moćnika polako curi. »Tko se usuđuje, taj pobjeđuje«, geslo je jedne od najelitnijih svjetskih diverzantskih postrojbi, britanskog SAS-a koji bi zajedno s američkim »Deltama« trebali prekinuti mit o nedodirljivosti najtraženijih srpskih osumnjičenika za ratne zločine. Dosadašnjim neuspjelim akcijama u BiH, Srbiji i Crnoj Gori taj je dvojac među svojim jatacima i istomišljenicima već postao legendom većom i od Marka Kraljevića.

No ukoliko taj posljednji pokušaj obračuna s novovjekim Čarugama uspije, a već sada oni koji ga planiraju predviđaju da će biti krvav, odnosno da se Mladić i Karadžić neće predati živi, na terminalu Haškog tužiteljstva u rubrici »Dolasci« ostat će upaljeno samo jedno zvučno ime: Ante Gotovina. Nakon dozvole generalu Ademiju da se brani sa slobode, nakon smanjivanja kazne i puštanja generala Tihomira Blaškića, nakon »igre« s Čermakom i Markačem koji su svojom voljom otputovali u Haag uvjeravani da će tamo ostati tek toliko da se upišu u »knjigu gostiju«, a proboravili su čak devet mjeseci u Scheveningenu, nakon ukidanja presude Mariju Čerkezu, poruka je jasna. Kada je već toliko Hrvata, prije ili kasnije završilo na slobodi, nije li bolje da i general Gotovina slijedi njihov primjer. U suprotnom, može očekivati tek objavu lova do posljednjeg daha i gladijatorski obračun sa suvremenim Spartacima koji prije podsjećaju na svemirske ratnike nego li na ljude.

Naprosto, niti Carla del Ponte niti međunarodna zajednica ne mogu sebi dozvoliti takav poraz i takvo omalovažavanje koje bi ubuduće moglo diljem svijeta poticati teroriste svih boja i vjera da čine zločine uvjereni kako ih nikada neće snaći nikakva kazna za njih. Vidimo li uskoro trupla Mladića i Karadžića na televizijskim snimkama svih svjetskih postaja, u onome izdanju u kakvom su bili prikazani i sinovi Sadama Huseina, bit će jasno da popusta neće biti niti za Gotovinu. Naprosto, osim predaje, treće rješenje niti za njega ne postoji.

Nova će 2005. u svakom slučaju biti vrlo uzbudljiva godina, no mnogima očigledno na kraju neće donijeti »happy end«.