Vjesnik: 03. 12. 2004.
Mogu li predsjednički izbori biti pravedni i pošteni
Sumnju u pravedne i poštene predsjedničke izbore, odnosno njihovu regularnost, osobito pobuđuje činjenica da zakonodavac ne samo što nije smanjio mogućnost lažiranja predsjedničkih kandidatura nego je tu mogućnost povećao unedogled: ukidanjem rubrike
za JMBG građana, koji s deset tisuća potpisa podupiru kandidaturu nekog kandidataDOBROSLAV PARAGA
Nad predstojeće izbore za predsjednika Republike već se je sada nadvila opasnost da ne budu pravedni i pošteni, odnosno da budu lažirani. Postojeći izborni zakon dolazi iz Tuđmanova »zlatnog« doba, to jest iz 1992. godine i omogućuje predsjedničkim kandidatima da financiraju svoje predsjedničke kampanje iz novčanih sredstava nepoznatog porijekla, čime se dopušta unaprijed da političko podzemlje, domaće i strane agenture mogu korumpirati kandidate, odnosno pranjem prljavog novca zarađenog prodajom droge,
prostitucijom, oružjem i drugim nelegalnim aktivnostima.Tobože, dužni su neposredno pred završetak izborne kampanje prikazati porijeklo novca, ali ako to ne učine, ne postoje nikakve sankcije, tako da predsjedničke kandidate na ovim izborima, opet mogu financirati raznorazni Petrači, Mogiljeviči itd.
Upada posebice u oči, kao primjer klasičnog sukoba interesa, sprega između nekih potencijalnih predsjedničkih kandidata i određenih struktura u Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (jer je svaka slučajnost isključ
ena).Naime, dan uoči početka predsjedničke utrke objavljuje se priopćenje s Vrhovnoga suda, u kojem se navodi, da je protiv jednog od predsjedničkih kandidata odbačena žalba ŽDO-a za provođenjem istrage u pogledu poznate afere prebacivanja državnog novca s računa u Villachu na račun tzv. Zaklade Hrvatskoga državnog zavjeta.
Ne treba ni podsjećati da Državnu izbornu komisiju, koja će nadzirati kandidiranje predsjedničkih kandidata i same izbore, popunjavaju upravo suci s Vrhovnoga suda Hrvatske.
Sumnju u pravedne i poštene predsjedničke izbore, odnosno njihovu regularnost, osobito pobuđuje činjenica da zakonodavac ne samo što nije smanjio mogućnost lažiranja predsjedničkih kandidatura nego je tu mogućnost povećao unedogled. Naime, ukidanjem rubrike za JMBG građana, koji s deset tisuća potpisa podupiru kandidaturu nekog od predsjedničkih kandidata, data je najšira mogućnost da se bilo čija imena potpišu ispod bilo čije kandidature.
Jedino treba naći kakvo prikladno mjesto pa, teoretski, predsjednički kandidat u kućnoj radinosti može ispuniti rubriku s potpisima građana, jer valjanost, odnosno krivotvorenje potpisa nitko ne provjerava, jer to nije predviđeno u postojećem izbornom zakonu niti u obveznim uputama Državne izborne komisije.
S obzirom na to da je u Republici Hrvatskoj na snazi parlamentarni a ne predsjednički politički sustav, Sanaderova je vlada imala prigodu ispraviti a nije, svojevrsnu anomaliju Račanove vlasti, koja je zbog oportunističkih razloga ostavila u hrvatskom Ustavu neposredni izbor predsjednika Republike, bez obzira na to što je to za hrvatsku državu vrlo skupa i nepotrebna investicija za više ili manje, protokolarnu funkciju.
Pa i daleko bogatije zemlje kao što su SR Njemačka, Italija, Švicarska, Grčka, Izrael ili većina novoprimljenih članica EU-a kao na primjer Mađarska, Češka, Slovačka, Malta, Latvija i Estonija biraju svoje predsjednike država u parlamentu a ne na neposrednim predsjedničkim izborima.
Uz nabrojene zakonske rupe i pravne anomalije, ono što posebno zabrinjava jest podeblji dosje lažiranih životopisa i čak skrivanja kriminalnih osobnih dosjea nekih kandidata za dužnost predsjednika Republike. Javnost će imati prigodu doznati hoće li tko ili itko staviti prigovore Državnoj izbornoj komisiji protiv određenih kandidata zbog lažnih biografskih podataka, odnosno prijašnje kriminalne biografije.
Na kraju se postavlja opravdano pitanje, otkuda dosadašnjem predsjedniku želje i ambicije, pa čak i izvjestan optimizam za osvajanje još jednog mandata. Zar je u ovom prethodnom išta tako dobro učinio a da za sobom ne vuče repove dugo, u mrklu noć? Nikada nije razjasnio svoje tajne veze s odbjeglom osobom s Interpolove tjeralice Hrvojem Petračem, čijim je ljudima popunio predsjednički Ured do zadnjeg mjesta.
Govorio je grube neistine u vezi sa svojim angažmanom u propaloj prodaji Sisačke željezare i višestruko štetnim projektom Družba Adria, kao što nije objasnio i prikazao tko je stajao u pozadini njegove predizborne kampanje 2000. godine.
Zatim, zašto je za svoje suradnike i savjetnike ali i čelnike POA-e i OA-e postavio kompromitirane kadrove iz bivše jugoslavenske Udbe, od kojih su neki bili čak izravni egzekutori hrvatskih političkih zatvorenika u našim zatvorima? Njegova nedavna izjava da »Crna Gora nije nikada ratovala protiv Hrvatske« u tom kontekstu dobiva sasvim novo i drugo značenje.
Izostanu li i dalje istiniti i vjerodostojni odgovori na ta pitanja, to bi apsolutno diskvalificiralo sadašnjega predsjednika Republike Hrvatske za još jedan mandat na čelu države, makar bio samo fikus, kao što je bio dosad.
Autor je predsjednik HSP 1861.