Ta dva slučaja nemaju slučajno samo isti početak, zaplet i kraj, jer su rođena u istim čizmama, ispod istog, HDZ-ovog šinjela. Kada je Gogoljevu Akakiju Akakijeviču ukradena jedina životna radost koju je imao, kabanica, kada mu je otet taj njegov san, on je umro od tuge. Na sličan način već petnaest godina od očaja u ovoj zemlji skapavaju svi oni koji su vjerovali da će demokracija Hrvatskoj donijeti Pravdu, Poštenje i Ponos, a dobili legaliziranu Prijevaru, Pljačku i Poniženje. Štoviše, kao nagradu, za naravoučenije, doživjeli su da ih, kao u literaturi maga fantastičnog realizma, na kraju proganjaju duhovi i uvjeravaju kako je sve to normalno, ispravno i u redu.

Isto je tako bila regularna i legalna Tuđmanova odluka o darivanju zemlje Hrvatske glavama dvjestotinjak podobnih obitelji. To je bio taj dobar dan za sve novokomponirane tajkune i njihove đavolje odvjetnike, dan kada su se nesmetano, uz blagoslov i zaštitu, počeli besramno bogatiti na račun obespravljene sirotinje koja je mogla samo reći i do danas ponavljati: »Dobar dan, tugo!«. Baš kao i jedna od najzloglasnijih svjetskih kriminalističkih organizacija, talijanska mafija, koja je gotovo dva stoljeća mukotrpno morala graditi svoje carstvo za zaraditi ono što je nekima u Hrvatskoj uspjelo u desetak godina.

Božica zavezanih očiju proglasila je Miroslava Kutlu, baš kao i Nevenku Tuđman, nevinima ne zato što se nisu bespravno okoristili milijunima, već zbog proceduralnih razloga. No to nije ništa novoga na ovim prostorima gdje su zbog »grešaka u postupku« krivice oslobođeni i hladnokrvni ubojice djece koji su priznali zločin, poput likvidatora obitelji Zec. Iako legalisti moraju poštivati formu, razloga za zadovoljstvo, osim u, na taj način, dobro potkoženoj odvjetničkoj kasti, ne može biti dok god suština i kolektivno zdravlje društva zbog toga pate. Kod zdravih očiju nisu potrebne pravne ekspertize da bi se znalo kako je ova zemlja pokradena, kako su neki iz opanaka skočili u »Rolce Royce«, kako su korupcija i kriminal u sprezi s politikom izveli jednu od najvećih pljački stoljeća. Prostim je okom vidljivo da se rijetki sudionici stotina i tisuća afera o kojima se javno govori i piše procesuiraju odnosno da je u zatvoru tek njihov manji dio.