TIHI PREOKRET U JAVNIM FINANCIJAMA NAKON ŠTO JE IZDANA NOVA EMISIJA DRŽAVNIH OBVEZNICA

Jedini stvarni uspjeh Sanaderove vlade – kako to pokazuje najnovija snimka državnih financija, priređena za aktualni posjet MMF-ova izaslanstva Zagrebu – događa se daleko od pregrijane političke pozornice, gotovo u krajnjoj diskreciji. Ali, ni sama Vlada – poput Račanove, koja je pala unatoč pokrenutom investicijskom čudu – kao da ne zna ubrati dužno priznanje poslovne, pa i najšire javnosti na činjenici što je unazad godinu dana doista uspjela Hrvatsku spasiti od potonuća u vanjsku prezaduženost i donedavno prijeteći argentinski kaos. Zagušena javnim razočaranjem zbog izigravanja većine predizbornih obećanja, a odnedavno i nizom još neraspletenih sigurnosnih i korupcijskih afera, kao da je previdjela višestruko naglasiti tu činjenicu, da je zaustavila enroman rast vanjske zaduženosti (ali ne i duga!), i da se, čak za blizu četiri postotka (u odnosu na vrijednost BDP-a), ta zaduženost počela – smanjivati.

Na obuzdavanje vanjske zaduženosti svim raspoloživim mjerama, Vladu i HNB natjerao je MMF, zabrinut za urednu otplatu hrvatskih dugova zapadnim bankama i za financijsku stabilnost zemlje, u kojoj (bilo kao vlasnici, investitori, mešetari, revizori ili prodavači) posluju mnoge velike zapadne kompanije, banke i osiguravatelji. Pod njegovim pritiskom, Hrvatska je ljetos, prilikom sklapanja novog stand-by sporazuma, pristala da manjak u državnom proračunu financira zaduživanjem na domaćem tržištu, a ne više u inozemstvu, te da do kraja 2005. visinu vanjskoga duga svede s lanjska 82, na 77 posto protuvrijednosti bruto-domaćeg proizvoda.

A prema najnovijim podacima Hrvatske narodne banke, već potkraj ove godine vanjska će zaduženost biti smanjena s lanjska 82, na ohrabrujućih 78 posto protuvrijednosti BDP-a. Vanjski dug, mjeren u sve slabijim dolarima, i dalje se, međutim, povećava, pa će na kraju 2004. najvjerojatnije iznositi oko 27 milijardi dolara, što je tri milijarde više nego potkraj 2003. (ponajviše zbog tečajnih razlika, nastalih slabljenjem dolara u odnosu na euro i kunu).

No, kad bi se izražavao u eurima, vidjelo bi se da se doista i ukupni vanjski dug – smanjuje. Većina hrvatskih vanjskih dugova, naime, glasi u eurima, pa – kada se preračunavaju u sve slabije dolare – statistički proizvode povećanje ukupnog duga. Budući da istu sudbinu dijeli i BDP kao pokazatelj ukupnog hrvatskog proizvoda, koji pretežno ovisi o robi i uslugama, koje se prodaju u kunama ili eurima, tada najpouzdaniju sliku zaokreta u vanjskoj zaduženosti zemlje daje već spomenuti relativan pokazatelj: odnos vanjskog duga prema BDP-u.

Držeći se preuzetih obveza iz najnovijeg stand-by sporazuma sa MMF-om, hrvatsko je Ministarstvo financija prošlog tjedna izdalo novu emisiju državnih obveznica u vrijednosti od 200 milijuna eura, ali na domaćem tržištu i na dosad najdulji rok (od 15 godina), radi otplate dospjelih japanskih, samurai-obveznica. Obveznice su upisane po cijeni izdanja od 99,655 posto. Kamatna stopa im je 5,375 posto. Glavnica dospijeva 29. studenoga 2019. i isplaćuje se u jednom iznosu. Kamata se isplaćuje polugodišnje, u kunama prema srednjem tečaju HNB-a.

Vlada od tog svog jedinog većeg uspjeha ne pravi feštu možda i zato što ni ove godine ne uspijeva sputati glavne uzroke bujanja vanjskoga duga: manjak u državnom proračunu i manjak u bilanci tekućih transakcija s inozemstvom. Kako trenutačno stoje stvari u državnim financijama, visoka je vjerojatnost da će proračunski deficit ove godine, umjesto 4,5 posto BDP-a kako računa Ministarstvo financija, iznositi 5,8 posto, a tek dogodine naciljanih 4,5 posto, dok manjak u bilanci tekućih transakcija teško da može biti manji od protuvrijednosti od pet posto BDP-a.

Vanjski dug se, dakle, nastoji smanjivati povećanjem unutarnjeg duga, čime se smanjuje i osjetljivost hrvatskoga gospodarstva na vanjske šokove i rizike. Cijenu tog zaokreta nije moguće izbjeći, pa i uz najnoviju emisiju od 200 milijuna eura državnih obveznica idu kamate, koje su više nego u inozemstvu. Najvažnija će, međutim, i dogodine biti bitka na terenu državne potrošnje, koja ne bi smjela probiti projiciranu veličinu manjka u državnom proračunu. Kad bi se to dogodilo, teret fiskalnog prilagođavanja pao bi na malo i srednje poduzetništvo, koje bi do smanjenog bankovnog kapitala moralo dolaziti uz povećane kamate.