Ovih sam se dana osjećao kao Bosanac ili čovjek od kojega tobože svi drugi uvijek znaju bolje što valja uraditi u njegovoj zemlji. Shvatio sam, naime, koliko može iritirati međunarodni paternalizam i procjena vikend-analitičara kao što je šef misije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u Hrvatskoj Dimitri Demekas. On je poput prosvjetiteljskog kolonizatora prekoravao saborske odbornike zbog toga što Hrvatska, premda za zdravstvo troši duplo više nego njezine tranzicijske konkurentice, nema novca za podmirivanje zdravstvenih računa.

A to je laž nad lažima. Svaki zaposleni izdvaja dvadest posto za zdravstveno osiguranje. To je konstanta. Varijabla je način izdvajanja. Nekada se izdvajalo iz neto, a danas se izdvaja iz bruto plaće, ali je taj "trošak" uvijek bio uračunat u cijenu rada. "Poslodavac" plaća i dopunsko osiguranje, ali je osnovica uvijek plaća onoga tko radi. Dakle, izdvajanje je puka tehnika obračuna. Na ovom je primjeru vidljiva sva apsurdnost analize Međunarodnog monetarnog fonda koja pabirči po statističkim kolonama i budući da u koloni osobni dohodak ne stoji nikakav doprinos za zdravstvo, to se jednom birokratskom površnošću (ne)razumijevanja uzima kao vrhunski dokaz da se Hrvati liječe na račun "države".

Od jedne poslovne organizacije kao što je MMF, koja je osnovana radi monetarnih briga, prije bi se očekivalo da, ako to treba, vrši pritisak na Vladu da se obračunava s onim poslodavcima koji izbjegavaju uplaćivanja zdravstvenog osiguranja, a ne da tako indolentnu Vladu huška da lupi nove namete bolesnima. A to su po prirodi stvari oni najstariji, umirovljeni i financijski već potpuno "eutanazirani" građani. Demekas nije samo ljut što 98 posto stanovnika navodno ništa ne plaća nego proziva i one koji imaju dopunsko osiguranje, koji već plaćaju dodatno, da se eto i oni izvlače od participacije plaćanja!?

Takav pristup pseudočinjenicama trebao bi pokazati da dosadašnji način upravljanja zdravstvenom zaštitom nije učinkovit i da ga treba zamijeniti ekonomski provjerenijom računicom. To je tek prvi pokusni balon Međunarodnog monetarnog fonda na putu do cilja - privatizacije zdravlja i javnih bolnica, protiv čega s pravom Francuzi dižu revoluciju. "Američki san" - ostaviti 15 posto građana bez ikakve zdravstvene skrbi - ne bi smio biti ideal europskog integriranja i europske tranzicije u kompetitivnu globalnu silu.

Što se tiče izdvajanja iz vlastitog džepa, valjda se nitko u Europi nije toliko naplaćao kao građani Hrvatske ma kako se ona prije zvala. Veco Holjevac je 1967. u prisutnosti članova Hrvatske bratske zajednice u Karlovcu položio temeljni kamen za bolnički kompleks koji se gradio iz sredstava samodoprinosa oko dva desetljeća. Građani su izdvajali i za izgradnju mjesnih zdravstvenih stanica. Tako je bilo diljem Hrvatske. Zašto se to moglo i htjelo? Zato što je bilo mnogo zaposlenih. A sada MMF u isto vrijeme traži, zbog naše nekonkurentnosti, da smanjujemo broj zaposlenih, a da iz potkradanih osobnih dohodaka povećavamo izdvajanja za vlastito "oboljenje". (U koju stavku ulazi podatak da smo četiri godine živjeli pod granatama i da je geografija hrvatske smrti izraženija upravo na crtama linije fronta?)

Jer, ruku na srce, s ovakvim bolnicama i uslugama teško je doći do ozdravljenja. Dok se u modernom svijetu zdravstvo suočava s desecima milijuna okuženih HIV-om i AIDS-om, naše se još muči s problematikom partizanskih poljskih bolnica - nabavom plahta, pidžama, toaletnog papira, kirurškog konca i sedativa.

Ne daj Bože da se gospodinu Demekasu dogodi da se razboli i da kao anonimac uđe u naš sustav liječenja. Vidio bi koliki su prinosi iz vlastitog novčanika. Ako ne bi htio čekati mjesecima na hitni pregled, morao bi tutnuti određenu svotu eura za brže izvođenje pretraga. Zatim bi dao svoj "prilog" liječniku zaduženom za njegov krevet u bolnici, drugome za skrb, trećemu za operaciju ... I prije novog Zakona o lijekovima morao bi si sam platiti urgentne medikamente.

Na koncu bi si sam trebao osigurati i pristojnu hranu jer bi od bolničke ubrzo izgubio imunitet.