ZAGREB – U kojoj se mjeri Hrvatska promijenila u proteklih pet godina, otkad nema prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana? Izvjesno je samo to da odgovor ne može biti jednoznačan, niti bi se politički analitičari u vezi s njim lako složili. S jedne strane, Tuđman danas gotovo da više i ne bi prepoznao zemlju koju je doveo do državne neovisnosti i međunarodnog priznanja, koju je, što je jednako tako važno, promišljenim kombiniranjem vojnih i diplomatskih rješenja oslobodio od srpske agresije, ali i koju je doveo na sam rub međunarodne izolacije.

Još bi mu teže palo da je isti taj »vrtirep« i »vicmaher«, kakvim ga je smatrao, dragovoljno pristao na promjenu polupredsjedničkog sustava, u mnogim ustavnim detaljima i po vlastitom autoritetu zapravo i predsjedničkog, u tipičnu parlamentarnu demokraciju. Zasigurno bi ga prenerazilo što njegov nasljednik ne može lupiti šakom o stol i s nekoliko potpisa riješiti zavrzlame i afere vezane uz Ministarstvo obrane i obavještajne službe.

Možda Tuđmanu sve to čak i ne bi bilo toliko šokantno kad bi vidio što se u međuvremenu dogodilo s njegovim HDZ-om. Osim nekoliko njegovih portreta, kao i prigodnih HDZ-ovih vijenaca na Mirogoju, sve ostalo, pogotovo način razmišljanja, sliči prostorijama neke druge stranke. Dapače, jedne od onih koje su, kako je često upirao prstom, »za Judine škude« slijepo slušale međunarodnu diplomaciju. Tamo više nema lica koja su ga okruživala i u koje je imao povjerenje. Neki kojima nije davao prilike da se popnu do vrha sada vode kadrovsku politiku i dijele lekcije onima koji se i nadalje zaklinju u tuđmanovsko nasljeđe, dok supruga Ankica i ostali članovi obitelji više nisu članovi »stranke svehrvatskog pomirenja«. Čak je i sjedište te stranke s Trga hrvatskih velikana »preseljeno« na Trg žrtava fašizma.

S nevjericom bi gledao kako haaška tužiteljica većinom zadovoljno odlazi iz Zagreba, a svaki put ponese i nekoliko kilograma transkripata iz Ureda predsjednika. U Saboru bi trljao oči kad bi čuo da su neki od onih koji su u »krajinsko« doba bili s druge strane bojišnice sada HDZ-ovi partneri u obnašanju vlasti. Na koncu konca, sumnjičavo bi vrtio glavom kad bi čuo da je Hrvatska postala i službeni kandidat za ulazak u »tu i takvu« Europsku uniju. Zavapio bi, poput Stipice Stjepana Radića, da »diletanti« opet vode Hrvate u novu »magluštinu«, gdje će hrvatski ponos i identitet ponovo biti na teškim iskušenjima.

S druge strane, Hrvatska se u tom istom petogodišnjem posttuđmanovskom razdoblju »dubinski« i nije baš mnogo promijenila. Možda bi još točnije bilo reći da je uljepšana njezina politička i gospodarska fasada, dok su dubinski problemi ostali gotovo isti. Na samom kraju 1999. ekonomska je situacija bila iznimno teška, prema nekim stručnjacima i katastrofalna, tako da su izgledi za pobjedu na trećesiječanjskim izborima rapidno rasle onim strankama koje su se zaklinjale na diskontinuitet s Tuđmanovom gospodarskom, ali i političkom, ostavštinom. Nova je vladajuća šestorka, kasnije petorka, proeuropski zaokret i mogla napraviti, jer je za njega bila dovoljna načelna politička volja, začinjena s mnogo demokratske frazeologije.

No, s gospodarstvom je situacija bila neusporedivo složenija. Od najavljene revizije pretvorbe, iako je bučno proglašavana »sramotnom« i »pljačkaškom«, dotadašnji su Tuđmanovi oponenti brzo odustali. Dvjestotinjak hrvatskih obitelji, kako je to Tuđman naivno zamišljao, nisu postali motori nacionalnog gospodarskog razvoja, ali su poduzetnici koji su stekli kapital u mutnim ratnim godinama to i nesmetano zadržali. Na prste se mogu nabrojiti oni koji su zaglavili u zatvoru. Čak je i Kutli, koji je postao medijski simbol Tuđmanova modela gutanja i upropaštavanja tvrtki, ovih dana ukinuta prvostupanjska presuda.

Neumoljiva je istina da je koalicijska vlast svoje mjere za ozdravljenje gospodarstva i višim stopama rasta ponajviše temeljila na upornom zaduživanju, tako da danas mnogi s nostalgijom gledaju na razinu državnog duga u Tuđmanovu mandatu. Jednom riječju, u ekonomiji se u proteklih pet godina malo toga promijenilo, iz čega Tuđmanovi ideološki sljednici izvlače zaključak da on nije bio kriv za hrvatske tranzicijske probleme, dodatno otežane i Domovinskim ratom.

Vrlo je problematična i teza da je u tom razdoblju obavljena i politička »detuđmanizacija«, shvaćena kao otklon od autoritarnog ponašanja izvršne vlasti, kao i višestranačja koje je samo krinka za dominaciju jedne stranke. Analitičari tvrde da je novome HDZ-u, pogotovo nakon odlaska Pašalićeve struje, bilo mnogo lakše mijenjati cjelokupnu politiku, i unutarnju i vanjsku, nego demokratizirati unutarstranačke mehanizme. To bi značilo da je HDZ i danas po svom strogom hijerarhijskom ustroju jako sličan »središnjoj hrvatskoj stranci« kakvu je Tuđman, za kojeg je liberalizam uvijek slabost a ne vrlina, zamislio i ostvarivao punih deset godina. Uočljivija je razlika tek u tome što je HDZ nakon povratka na vlast proklamirao europske liberalne vrijednosti, ali koje mora provoditi tipičnim populističkih mjerama, protkanim željeznom stranačkom stegom. Tuđman bi svojom strankom barem u tom metodološkom smislu mogao biti zadovoljan.

Željko Krušelj