AKO JE AFERA POA VEĆA OD WATERGATEA, KAKO KAŽE POSLOVIČNO OPREZNI RAČAN, ONDA NI SANADER NE MOŽE BITI ŽILAVIJI OD NIXONA

Ako poslovično oprezni Ivica Račan kaže da bi Watergate u usporedbi s aferom navodne operativne obrade predsjednika Stjepana Mesića bio “luk i voda”, onda je jasno da Hrvatska ima veliki problem. Koji će teško biti riješen samo odlaskom Joška Podbevšeka s mjesta ravnatelja Protuobavještajne agencije. Ivo Sanader tjednima se pravio da taj špijunski luk nije ni jeo ni mirisao, bahato odbijao razriješiti šefa POA-e tvrdeći da njegova agencija u slučaju Helene Puljiz nije prekršila zakon. Štoviše, optužio je Mesića da je Podbevšeka razriješio samo zbog osvete zbog kaznenih prijava protiv Željka Bagića i Franje Tureka. Koje su podignute naknadno.

U međuvremenu, afera je prerasla i Helenu Puljiz i Joška Podbevšeka. Saslušavanje novinarke nabujalo je do operativne obrade šefa države. Skandal dovoljan za smjenu državnog vrha. Jasno, uz uvjet da papiri, zajedno s Predsjednikom koji ih drži u rukama - ne lažu. Sanader je tri tjedna bahato odbijao smjenu Podbevšeka. Sada panično pristaje na sve. Navodno zbog Europske unije, ali zapravo zbog svojeg opstanka. Jer, ako je ovo veća afera od Watergatea, onda ni Sanader ne može biti žilaviji od Nixona.

U samo par dana odletjela su dvojica nižih operativaca POA-e, Ante Glavan i Mario Frlan. Sad napokon leti i Podbevšek. Ali problem svejedno ostaje. Loše će biti ako se nakon optužbi da je POA operativno obrađivala Predsjednika države, stane samo na smjeni ravnatelja službe. Istraga mora ići dalje: tko je dao nalog, tko je za to znao, a nije ništa učinio, tko snosi zapovjednu odgovornost? I konačno, ono najteže pitanje: Tko će ih zamijeniti da se to ne bi ponovilo?

Iz POA-e se šalju signali kako se ne radi o operativnoj obradi šefa države, nego o ispitivanjima kriminala u Ini, gdje se pojavljuje Hrvoje Petrač u suradnji sa Stjepanom Mesićem. Ako je to doista tako, a upućeni tvrde da Mesić ima i puno gore papire na temelju kojih tvrdi da je bio obrađivan, tada je jasno da je POA opet prekršila zakon. Naime, u službenoj zabilješci, ovjerenoj i urudžbiranoj, sigurnosne službe ne smiju spominjati šefa države, Vlade ili ministre, a da se o tome ne obavijesti državni vrh. Operativci koji su na temelju neprovjerenih informacija u famoznom spisu utvrdili kako je Mesić preko Petračevih veza u Državnom odvjetništvu želio stopirati istragu protiv Željka Vrbanovića i Tomislava Dragičevića u Ini, morali su o spoznajama te vrste obavijestiti ravnatelja službe. On bi s tim papirima tada otišao premijeru i Predsjedniku i podastro im dokaze. Tek tada se ide dalje: istraga se nastavlja ili obustavlja.

Ali pritom se postavlja još važnije pitanje: — Koliko je sastavljeno neslužbenih zabilješki, takozvanih non-papera koji su nastali kao rezultat saslušavanja ljudi (navodno njih četrdeset), kao i praćenja i prisluškivanja (Mesić se boji koristiti mobitel)? Gdje su zabilješke s razgovora sa Željkom Bagićem i Helenom Puljiz koji su više sati ispitivani o predsjedniku Mesiću, njegovim poslovnim kontaktima i prijateljstvima? Na čije ruke su otišli ti zapisi, tko se služio bilješkama s tih razgovora za koje je doista teško vjerovati da se svode tek na jednu rečenicu u spisu o Petraču i Ini?

Po već ustaljenom i iskušanom obrascu, Hrvatska svjedoči obavještajnom ratu u koji su ponovno uvučeni i mediji. Jedni plasiraju dokumente koji optužuju POA-u i Podbevšeka, drugi uzvraćaju podacima o navodnim nepravilnostima Podbevšekovih prethodnika. Mesićeve optužbe i kritike relativiziraju se informacijama o prljavštinama obavještajnih šefova kojima je on vjerovao. A Helena Puljiz stavlja se u kontekst predizborne kampanje predsjednika Mesića, neki kolege čak joj predbacuju da je pristala biti njegova predizborna maskota. Obrasci obavještajnih sukoba uvijek su isti, manje-više isti su i akteri, samo se ovoga puta ratovi vode preblizu državnom vrhu.

Iako je Sanader svojim tvrdoglavim odbijanjem smjene Podbevšeka stao u njegovu zaštitu u slučaju koji nije mogao dobiti, Mesić danas - možda i s podsmijehom - kaže kako ne vjeruje da se Sanader usudio narediti njegovu operativnu obradu. A tko se onda usudio? Komu je Podbevšek bio odaniji, nego Sanaderu? Komu je Podbevšek nosio svoje zabilješke, službene i one druge, ako ne Sanaderu? I na temelju čega je onda Sanader tako odlučno stao u Podbevšekovu zaštitu?

Odgovori na ova i slična pitanja trebali bi razriješiti aferu pred kojom bi se trebao postidjeti čak i Watergate. Smjena nije dovoljna, javnost i politika čekaju uvjerljiva objašnjenja. Čvrste dokaze. Jer, ponovimo, smjena samog ravnatelja nije dovoljna. Zapravo, njome bi Sanader potvrdio da je pogriješio, a obrazloženje smjene može se svesti na prevladani i - sudeći po zaključcima Vijeća za građanski nadzor i Odbora za nacionalnu sigurnost - zaključeni slučaj Puljiz. A što s praćenjem šefa države?

No, u ovakvoj Hrvatskoj teško je očekivati nešto bolje od toga. Špijuni su uvijek služili vlasti, jer im je ona garantirala opstanak. Vlast se uvijek služila špijunima u kontroli opozicije, novinara, udruga, javnosti, protivnika svih boja. Savršena je to simbioza koja datira još od komunističkog režima i omogućava uzajamno preživljavanje. Tajne službe mogu do neke mjere manipulirati politikom, plasirati lažne informacije, otrgnuti se kontroli, ali sve to opet u interesu neke druge frakcije u vlasti. U pravilu, politika upravlja službama, naročito kad se na njihovu čelu nalazi tako mlad i neiskusan ravnatelj kao što je Joško Podbevšek. I zato za sve nepravilnosti, a pogotovo za navodnu operativnu obradu šefa države, ne može platiti samo Podbevšek nego onaj tko stoji iza njega.

I zbog svega toga teško je zaključiti odakle krenuti i reformu službe: od agenata ili od političara? Od zakona ili podzakonskih akata? Zakone agenti po političkom nalogu ionako krše, to je zatvoreni krug koji je teško razbiti. U novom zakonu pokušalo se Vijećem za građanski nadzor tajnih službi, ali to je doživjelo težak debakl, ostavku Vlatka Cvrtile i podčinjenost Saborskom odboru za nacionalnu sigurnost - pod kontrolom HDZ-a. Da se na mjestu predsjednika države našao netko drugi umjesto Mesića, možda netko iz HDZ-a, svi ovi problemi ostali bi zataškani. I jasno, da se Mesić nije našao pod operativnom obradom, teško je vjerovati da bi vodio takav ogorčeni rat s premijerom Sanaderom oko saslušanja jedne novinarke.

Dakle, cijeli sustav je zatrovan i u usporedbi s njime, Watergate je doista bio “luk i voda”. Amerika se obračunala sa svojim obavještajnim skandalom, a mi ćemo se tek mučiti s pitanjem o tome kako će se Mesić i Sanader, nakon svega, dogovoriti oko novog ravnatelja POA-e? Tko će mu vjerovati? Ili, možda bolje reći, tko će njime upravljati?