Vjesnik: 10. 12. 2004.
T
uđman je pokazao da zna biti taktičar i strategDr. Franjo Tuđman je kao jedini hrvatski političar osjetio da će se padom Berlinskoga zida urušiti europski komunizam i tako raspasti višenacionalne države, bez obzira na to što Zapad to nije htio. Bivši velikani hrvatskoga proljeća u to su vrijeme još vjerovali u opstanak nekakve »labave« jugoslavenske federacije
GOJKO BORIĆ
Prošlo je pet godina od smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ne baš slučajno, u povodu toga izašle su dvije Tuđmanove biografije, neautorizirane od njegove obitelji i stranačkih prijatelja. Jednu je napisao novinar Darko Hudelist, drugu političar Zdravko Tomac.
Očigledno je to nastavak »znanosti« o Tuđmanu, svojevrsne tuđmanologije, koju su započeli novinari Nenad Ivanković i Josip Jović, obožavatelji ali ne i nekritični prema »Ocu domovine«, kako ga nazivaju njegovi sljedbenici.
Nažalost, protivnici Tuđmanove politike naveliko sotoniziraju lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika, dok ga njegovi obožavatelji nekritički dižu u nebesa. Tuđman je i bio proturječan, u svemu hirovit, ali nije bio ni vrag niti anđeo.
Jedanput sam napisao i ostajem pri tome da veliki ljudi prave velike pogrješke, mali male. A Tuđman je bio veliki državnik. U hrvatskoj povijesti 20. stoljeća s njim se mogu uspoređivati samo Stjepan Radić i Alojzije Stepinac; Josipa Broza ne ubrajam u hrvatske političare: bio je skroz-naskroz Jugoslaven.
Ne bih se mogao složiti s tvrdnjom Darka Hudelista da je Tuđman zbog svoje iracionalnosti bio sve drugo a »ne idealnim za predsjednika ikoje demokratske države«. (Jutarnji list, 4. prosinca). Hudelist bi kao iskusan novinar trebao znati da nema idealnih političara te da je Hrvatska u vrijeme Tuđmanove vladavine zbog svoje komunističke prošlosti bila tek poludemokratska
država.Tuđman je imao i svojih vrlo racionalnih poteza. Znao je učiti na svojim pogrješkama, što je rijetkost u hrvatskoj političkoj klasi, u narodu s malo političkih talenata.
Kao povjesničar, ne baš na najvišoj znanstvenoj razini ali marljiv i zanimljiv, Tuđman je uvjeren da se Hrvati moraju osloboditi balasta prošlosti, pomiriti svoje krajnosti i preuzeti sudbinu u svoje ruke, sve do potpunog suvereniteta.
Nije istina, kako tvrdi Hudelist, da je ideju nacionalne pomirbe preuzeo od Luburića; tu misao širi
li su hrvatski intelektualci u emigraciji davno prije nego što ju je »ukrao« zloglasni zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovca.Tuđman je kao jedini hrvatski političar osjetio da će se padom Berlinskoga zida urušiti europski komunizam i tako raspasti višenacionalne države, bez obzira na to što Zapad to nije htio. Bivši velikani hrvatskoga proljeća u to su vrijeme još vjerovali u opstanak nekakve »labave« jugoslavenske federacije.
Tuđman je odmah poslije Titove smrti tražio vezu s našom dijasporom i z
apadnim krugovima, sklonima Hrvatskoj, dok su ostali hrvatski oporbenjaci, osim Dobroslava Parage, spavali svoj plašljivi »zimski san« dok ih narod ne pozove na vlast. A narod ih je gotovo zaboravio.Postavši hrvatskim državnim poglavarom, Tuđman je pokazao da zna biti taktičar i strateg. Taktizirao je kad je sa slovenskim predsjednikom Kučanom predložio konfederiranje Jugoslavije, dobro znajući da će to Milošević odbiti, a još većim se taktičarom pokazao pregovarajući sa srbijanskim voždom kupujući time d
ragocjeno vrijeme potrebno za osposobljavanje Hrvatske za obrambeni rat. Nije istina da je žrtvovao Vukovar i Dubrovnik, kao i da je »prodao« bosansku Posavinu.Kao strateg, pripremio je »Bljesak« i »Oluju« upravo u vrijeme kad su to Amerikanci zaželjeli te se složio s mirnim inkorporiranjem hrvatskog Podunavlja u maticu zemlju. Da je nakon oslobađanja Vukovara dao ostavku, ostavio bi mnogo sjajniji lik u hrvatskoj povjesnici.
Nijedan od Tuđmanovih suparnika u hrvatskom političkom životu nije mu bio ni do ko
ljena nekih pet godina prije njegove smrti; poslije je zbog bolesti vukao poteze koji su ostavili taman trag u njegovoj biografiji.No na vlastitu štetu, Tuđman nije znao »pročitati« ljude koje je birao za svoje bliske suradnike, jer je uglavnom tražio poslušnike a ne karaktere. To mu se osvetilo kad su ga napustili tobože najvjerniji koji mu se osvećuju i »preko groba«, što je necivilizacijska sramota.
Tuđmanu se najviše spočitava da je s Miloševićem radio na razbijanju Bosne i Hercegovine. Točnije bi se moglo reći da je Tuđman samo očijukao s tom mogućnošću te da su ga u tome »pomagali« strani posrednici i sam Izetbegović, koji mu je nudio zapadnu Hercegovinu, što je Tuđman odbio.
Tuđman je sanjao o obnovi Banovine Hrvatske, ali Banovina nije bila »velika Hrvatska«, kako je »opanjkavaju« profesionalni antituđmanovci. No posve je druga stvar što bi stvaranje nekakve »banovinske« Hrvatske moglo izazvati lančanu reakciju revidiranja svih republičkih granica unutar bivše države, i time izdvajanje tzv. krajine
iz Hrvatske.Tuđman je glede Bosne i Hercegovine očito bio žrtva svoje profesionalne devijacije povjesničara koji misli da može stvarati povijest samo ako hoće. Na kraju, Tuđmanu se mora naveliko zamjeriti njegov i više nego nemaran odnos prema zloporabama u pretvorbi. Gospodarstvo je prepustio bivšim socijalističkim direktorima, potpuno zanemarivši da su Hrvati veoma osjetljivi na krađe narodne imovine.
Zašto šestorka nije napravila temeljitu reviziju pretvorbe? Zašto Račanova vlada nije odgovorila na pismo Ankice Tuđman da se ustvrdi imovinsko stanje obitelji? Zašto nisu kažnjeni oni koji su pokrali dijasporu? Šestorka je imala pune četiri godine da ispravi većinu Tuđmanovih skretanja, ali to nije učinila.
Stoga bismo mogli reći da su nakon Tuđmana došli tuđmanići, ali mnogo manjeg rodoljubnog i državničkog kalibra. No još nije prekasno. Sanaderova bi ekipa mogla ispraviti barem dio onoga što su zabrljali njezini prvi i drugi prethodnici.
Autor je novinar i publicist iz Kölna.