Takvi stavovi u izravnoj su suprotnosti s proklamiranim stavovima hrvatske Vlade. Premijer koji krči put prema Europskoj uniji, na čelo tajne službe zadužene za hvatanje Gotovine postavlja Karamarka. Čovjeka koji misli da je optužnica protiv Gotovine politički pamflet. Vjerodostojno, nema što.

Tužiteljica Del Ponte u zadnjem izvješću upozorila je na mrežu u vrhu hrvatske vlasti koja pomaže Gotovini. Odmah je počelo međusobno upiranje prstom. U Sanadera i njegove ministre, generalove prijatelje. U Mesića, koji se s bivšim savjetnikom Željkom Bagićem uključio u akciju rehabilitacije Gotovine. U obavještajno podzemlje, u ostatke bivšeg režima u službama, u rashodovane generale... Premijer se kleo da njegova Vlada surađuje i da će učiniti sve da razbije tu mrežu. I koga onda postavlja na čelo tajne službe zadužene za taj posao? Tomislava Karamarka, čovjeka koji je prije dvije godine stao u zaštitu generala. Ne samo Gotovine, nego i Norca i mnogih drugih.

Taj isti čovjek dobio je povjerenje i svoga bivšeg šefa Stjepana Mesića. On se, pak, nada da bi Karamarko mogao počistiti POA-u koja je neovlašteno operativno obrađivala šefa države. Pritom Mesić zaboravlja (ili želi zaboraviti) činjenicu da je Karamarko odmah nakon dolaska u UNS, nadzorno tijelo svih tajnih službi, za savjetnika imenovao Smiljana Reljića, u čije su vrijeme službe došle na zao glas zbog prisluškivanja i praćenja političkih protivnika i novinara. Za Karamarka je takav Reljić bio "profesionalac". Zato što je znao da je služba tu da služi. Kome? Režimu, naravno.

Upravo tu praksu Mesić sada želi razbiti. I u tome bi mu Karamarko trebao pomoći, baš kao što bi trebao pomoći Sanaderu u pronalaženju Gotovine. Oba zadatka iz ove perspektive doimaju se visoke i nedokučive poput Velebita. Obavijenog maglom. No, tko zna, možda se s osunčanih političkih vrhunaca na sve to pruža nešto drukčija perspektiva.