Budiša je povukao krupan potez kad je sa svojim neprijateljima, reformiranim komunistima, sklopio savez i srušio HDZ. Povijest je pokazala da mu se to nije isplatilo, a i sam, kako vidimo, žali zbog toga. Na vlast je doveo ljude s kojima nije mogao raditi, kaže, te koji provode komunističku obnovu, što on ne može dopustiti. Niti spriječiti

U toj se predizbornoj kakofoniji slabo čuo muževni glas Dražena Budiše, neuspjela oca nacije, koji je, baš uoči izbora, prekinuo svoju skoro dvogodišnju javnu šutnju. Budiša je, na promociji knjige novinara Tihomira Dujmovića, održao vrlo zanimljiv govor. On nije imao puno veze s Dujmovićevom publicistikom, nego s aktualnom politikom. S izborima i bivšim Budišinim prijateljem, Ivicom Račanom, kao i predsjednikom Mesićem, koji ga je u izbornoj utrci za Pantovčak 2000. godine uvjerljivo pretekao.

Dakle, na izborima 2004. na svoj način, iz prikrajka, kao komentatori, sudjeluju i bivši kandidati, a ne samo postojeća natjecateljska ekipa, kombinacija pretendenata na Big Brother kuću i političkih pragmatičara. Ne treba ponavljati kako je to njihovo neosporno pravo te da oni barem znaju što govore.

»Lustracija u Hrvatskoj nije bila moguća 1990. godine«, reći će Budiša, govoreći u podzemnoj dvorani Matice hrvatske.

Razlozi za to su višestruki: sam je dr. Franjo Tuđman potjecao iz komunističkog ambijenta kao i niz njegovih najbližih suradnika. Pripadnici Udbe i KOS-a, tajnih komunističkih policija, sudjelovali su, svjedoči Budiša, u vlasti nakon 1990., što je onemogućilo proces lustracije, kakav je obavljen u zemljama nekadašnjeg sovjetskog lagera. Stvaranje Vlade nacionalnog jedinstva, u kojoj je i on bio ministar, te davanje potpredsjedničkog mjesta predstavniku SDP-a bile su ključne točke sprječavanja lustracijskog procesa u Hrvatskoj, smatra Budiša. U tom svom istupu nije se bavio samo događajima iz devedesetih koje već pripadaju suvremenoj hrvatskoj povijesti. Bio je vrlo oštar opisujući način rada u koalicijskoj Vladi koju je, nakon siječanjskih izbora 2000., formirao s Ivicom Račanom.

Tadašnji sukreator državne politike otvoreno priznaje da su »prevarili birače«. Nisu se držali predizbornih obećanja, niti su se ozbiljno primili posla, kaže Budiša, optužujući za neučinkovitost cijele operacije promjene vlasti svog glavnog koalicijskog partnera. Račana je opisao kao ljenčinu, koja »ništa ne zna raditi«. Predstavio nam se, tada, kao »loš pravnik, slikar i umjetnik, a ne kao predsjednik Vlade«, kaže. Ni o Stjepanu Mesiću s kojim je Račanova vlada, uz povremene sporove, surađivala nema boljih riječi. »Mesić ima fond od dvjesto riječi i desetak fraza. Nema pojma ni o čemu«, kaže Budiša, oslikavajući, pomalo uvredljivo, svog predsjedničkog suparnika.

Dražen Budiša se, dakle, danas kaje za svoje postupke s kraja 1999. i početka 2000. godine. Jer, da nije bilo njegova HSLS-a, stranke s tad još pristojnim političkim rejtingom, pobjeda bi opozicije nad umrtvljenim i pokleklim HDZ-om izgledala drukčije. Dvojac Račan-Budiša, odnosno SDP-HSLS, bili su glavni pokretač smjene vlasti, a asistirala im je seljačko-narodnjačko-liberalna koalicija, potpomognuta IDS-om i nekim manjim regionalnim strankama.

Budiša je povukao krupan potez kad je sa svojim neprijateljima, reformiranim komunistima, sklopio savez i srušio HDZ. Povijest je pokazala da mu se to nije isplatilo a i sam, kako vidimo, žali zbog toga. Na vlast je doveo ljude s kojima nije mogao raditi, kaže, te koji provode komunističku obnovu, što on ne može dopustiti. Niti spriječiti.

Budišin istup, bez obzira na relativnu marginalnost njegova povoda, pokazuje nekoliko zanimljivih činjenica. Najvažnija je, svakako, da se »mehaničko koaliranje« neistomišljenika, poput HSLS-a i SDP-a, ne isplati. Ono ostavlja loše i dugotrajne posljedice i u praksi ne funkcionira. Koalicije su, naravno, nužnost, no spoj Dražena Budiše i Ivice Račana, opterećen njihovim sukobima od 1971. do 1991, pokazao se nemogućim u praksi i do danas opterećuje političke odnose u zemlji.

Naime, koaliranje političkog zatvorenika i onog tko je držao ključeve tamnice zamislivo je jedino u teoriji.

Treće, Dražen Budiša pokazao se da želi ostati upamćen kao pošten političar, bez obzira što se to u hrvatskoj javnosti smatra nemogućom misijom. On priznaje svoje greške i strahote svojih zabluda. Sam je, očito, povukao konzekvence vlastitih grešaka – sad je u mirovini, bavi se uzgojem paprika u plasteniku. Na pozive publike koja ga je slušala, da se vrati u politički život, odmahuje rukom. Ako je uspješan s paprikama zašto opet jurišati na Pantovčak!