Kada je za svog premijerskog mandata Ivica Račan u Atenu odnio našu prijavnicu za članstvo u Europskoj Uniji, stigao mu je američki »nepostojeći papir« kojim se od Hrvatske tražilo bezuvjetno ustupanje zračnog prostora američkim zrakoplovima u slučaju rata s Irakom. Danas Amerikanci »non-paper« šalju svojim europskim saveznicima u trenutku kada Sanader od njih kao ozebao sunce čeka datum pregovora, po mogućnosti bez ikakvih uvjeta.

Dok se Račan na vlasti koprcao sa silovitim pritiskom svjetskog policajca broj jedan da za svoju nasilnu misiju protiv Sadama Huseina dobije moralnu i fizičku podršku što je moguće više zemalja, oporbeni Ivo Sanader pjevao je laude Georgeu Bushu. Aktualni premijer tada se u Wall Street Journalu sramotno uvlačio u stražnjicu američkom predsjedniku veličajući njegovu odluku za rat pod svaku cijenu, unatoč protivljenju Ujedinjenih naroda i glavnih zemalja EU, »argumentima« poput onoga kako su upravo »neodlučni europski političari omogućili Hitleru da pokrene sva zla ovoga svijeta«!

Danas kada se našao u Račanovoj koži Sanader je pribjegao istoj taktici kao SDP-ovac: omogućio je da javnost sazna kako je dobio »non-paper«. A takvi dokumenti koji jedna strana šalje drugoj »ne postoje« jer se pišu se bez zaglavlja, žiga i potpisa upravo da bi se mogli zanijekati. Stoga je i ovoga puta najvjerojatnije iz krugova bliskih premijeru puštena informacija o »američkim prijetnjama« uoči današnje, za Hrvatsku biti ili ne biti odluke. Račan je svojedobno na taj način pridobio simpatije inače nesklone javnosti, te se u zadnji čas spasio od samoubilačkog poteza započetog Vilniuskom izjavom koji bi Hrvatsku kao agresora uključio u irački sukob. Također, otpor Amerikancima platio je i s 19 milijuna dolara vojne pomoći koje je Hrvatskoj uskratio tadašnji bijesni gubernator-veleposlanik Lawrence Rossin zbog njezinog odbijanja da potpiše sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu.

»Provaljivanje« priče o američkom pritisku na zemlje EU da uskrate Hrvatskoj početak pregovora zbog »slučaja Gotovina« Sanaderu će omogućiti da bilo kakav rezultat i pozitivan pomak prikaže kao svoju veliku pobjedu. U svemu tome tragikomično je da Ameri stišću upravo njega koji ih je toliko servilno veličao, kao i ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, koji ne samo što je pod svaku cijenu želio namjestiti dobar posao američkom »Bechtelu« u gradnji hrvatskih cesta, već je radije svoje poreske obaveze ispunjavao Uncle Samu nego li Lijepoj našoj u kojoj zarađuje plaću. No sve to zajedno posljedica je jedine konstante hrvatske politike od Račana do Sanadera, a to je sluganski a ne partnerski odnos prema »velikima«, Europi i Americi.

Zato i danas vrijedi poučak koji je Ivo Banac postavio u Račanovom slučaju: primamo non-papere jer imamo non-politiku.