Nikakvo čudo da se pod Račanovom vlašću nije otkrio niti jedan podmetač eksplozivnih naprava na Mirogoju ili pred Poglavarstvom grada Zagreba. Zatim, da nije procesuiran nitko od, živućih u Zagrebu, počinitelja masovnih pokolja nakon završetka Drugog svjetskog rata, a da je na sudu i na cesti završila Vesna Balenović, nakon razotkrivanja pljačke u Ini

Svatko razuman i pravdoljubiv složit će se da se s mogućim zloporabama u policijskim i sigurnosnim strukturama valja ozbiljno pozabaviti, provesti istragu i počinitelje kazniti, ali nitko, tko imalo pamti, neće ostati ravnodušan nad činjenicom da to zahtijeva baš Ivica Račan i to na Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca, kada se u Oslu već desetljećima dodjeljuje Nobelova nagrada za mir.

Provodeći masovnu represiju uz pomoć lažiranih političkih suđenja, zlorabeći okrutno političku policiju i tajne službe, Ivica Račan, nespremno je i neočekivano doživio nezasluženi povratak na vlast 2000. godine a da nikad nije politički, moralno, materijalno, a kamoli kazneno odgovarao za komunističku strahovladu i teške progone u kojima je u Hrvatskoj bio pri vrhu partijske piramide vlasti.

Zato su, razumljivo, iznevjerena sva očekivanja dobronamjernih ljudi i glasača, zaboravljivih i sklonih olakom opraštanju, nakon instalacije Račana za premijera. Nije nikakvo čudo da su se pod njegovom vlašću ubijali haaški svjedoci (slučaj Milan Levar i dr.), koje je upravo njegova vlada bila dužna zaštititi, kada to već nije željela prethodna, da su se najveći narkobosovi slobodno šetali, dogovarali, obračunavali ubojstvima ili izlazili iz zatvora u najstrožem središtu Zagreba, a potom legalno napuštali Hrvatsku u nepoznatom smjeru.

Račanova vlada nije provela dubinsku reformu državne uprave i državnih tijela, nije ispravila nijednu nepravdu bivše vlasti, nije kaznila one koji su opljačkali društvenu imovinu niti im je oduzela tako stečena bogatstva kod kuće i u inozemstvu, omogućila zloporabu i kaos u radu sigurnosno-obavještajnih službi, prouzročila je enorman rast vanjskog i unutarnjeg duga i dovela zemlju do latinoameričke prezaduženosti, grubo je pogazila Ustav (Piranski zaljev), povećala je korupciju, nepotizam, siromaštvo i bijedu nezaposlenih, umirovljenika, brojnih obitelji.

Nije promijenila stare komunističke kadrove nego je reaktivirala najgore umirovljene nositelje policijske represije, niti je osposobila pravosuđe za progon organiziranoga političkoga i gospodarskog kriminala.

Čak je povukla tužbe za poništenje pretvorbe u slučaju tvrtke »Gavrilović«, zbog čega su izostale inozemne investicije u domaću privredu, dopustila je daljnju tehnološku zaostalost znanosti i privrede, rasprodavala je strateške privredne grane, prouzročila stečajeve velikih tvrtki i golem deficit vanjskotrgovinske bilance, izigrala reviziju pretvorbe i privatizacije, dovela naciju do demografskog sloma, smanjila drastično prava rodilja, nije zaustavila opasan trend iseljavanja mladih i visokostručnih kadrova iz Hrvatske, neadekvatno surađivala s Haaškim sudom, onemogućila kao rezultat svega proklamirani ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju do 2007. godine, itd.

Stoga zvuči vrlo cinično i neprincipijelno a nimalo opravdano, »staloženo i pošteno«, Račanovo prozivanje ministra Mlinarića za navodne zloporabe policijskih ovlasti. Hrvatski bi birači na sljedećim predsjedničkim izborima 2. siječnja 2005. trebali dobro razmisliti za kojeg se je predsjedničkog kandidata Račan opredijelio i zaslužuje li taj kandidat, i zbog Račanove potpore, povjerenje svih onih koji žele i očekuju korak naprijed za sebe, za svoju djecu i za Hrvatsku!

Autor je predsjednik HSP 1861.