Vjesnik: 16. 12. 2004.

Zaštita ljudskih prava i cinično Račanovo prozivanje

Nikakvo čudo da se pod Račanovom vlašću nije otkrio niti jedan podmetač eksplozivnih naprava na Mirogoju ili pred Poglavarstvom grada Zagreba. Zatim, da nije procesuiran nitko od, živućih u Zagrebu, počinitelja masovnih pokolja nakon završetka Drugog svjetskog rata, a da je na sudu i na cesti završila Vesna Balenović, nakon razotkrivanja pljačke u Ini

DOBROSLAV PARAGA

Ivica Račan, bivši premijer i predsjednik SDP-a, prvi se put na Međunarodni dan ljudskih prava, koja je i sam ne tako davno najbrutalnije gazio, javio za riječ, izražavajući u otvorenom pismu ministru unutarnjih poslova Marijanu Mlinariću »zabrinutost« zbog navodnog policijskog kršenja temeljnih ljudskih prava i zlorabe policijskih ovlasti prema osumnjičenicima i nedužnima.

Svatko razuman i pravdoljubiv složit će se da se s mogućim zloporabama u policijskim i sigurnosnim strukturama valja ozbiljno pozabaviti, provesti istragu i počinitelje kazniti, ali nitko, tko imalo pamti, neće ostati ravnodušan nad činjenicom da to zahtijeva baš Ivica Račan i to na Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca, kada se u Oslu već desetljećima dodjeljuje Nobelova nagrada za mir.

Ivica Račan bio je do 1990. u vrhu komunističke vlasti u Republici Hrvatskoj, koja je brutalno i neprihvatljivo gazila sva ljudska, građanska i politička prava svojih građana, a protivnike ne samo ušutkivala, nego im sudila, zatvarala i ubijala, čak i bez prava na provođenje istraga o njihovim likvidacijama, tijekom olovnih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Provodeći masovnu represiju uz pomoć lažiranih političkih suđenja, zlorabeći okrutno političku policiju i tajne službe, Ivica Račan, nespremno je i neočekivano doživio nezasluženi povratak na vlast 2000. godine a da nikad nije politički, moralno, materijalno, a kamoli kazneno odgovarao za komunističku strahovladu i teške progone u kojima je u Hrvatskoj bio pri vrhu partijske piramide vlasti.

Zato su, razumljivo, iznevjerena sva očekivanja dobronamjernih ljudi i glasača, zaboravljivih i sklonih olakom opraštanju, nakon instalacije Račana za premijera. Nije nikakvo čudo da su se pod njegovom vlašću ubijali haaški svjedoci (slučaj Milan Levar i dr.), koje je upravo njegova vlada bila dužna zaštititi, kada to već nije željela prethodna, da su se najveći narkobosovi slobodno šetali, dogovarali, obračunavali ubojstvima ili izlazili iz zatvora u najstrožem središtu Zagreba, a potom legalno napuštali Hrvatsku u nepoznatom smjeru.

Nikakvo čudo da se pod Račanovom vlašću nije otkrio niti jedan podmetač eksplozivnih naprava na Mirogoju ili pred Poglavarstvom grada Zagreba. Zatim, da nije procesuiran nitko od, živućih u Zagrebu, počinitelja masovnih pokolja nakon završetka Drugog svjetskog rata, a da je na sudu i na cesti završila Vesna Balenović, nakon razotkrivanja pljačke u Ini.

Račanova vlada nije provela dubinsku reformu državne uprave i državnih tijela, nije ispravila nijednu nepravdu bivše vlasti, nije kaznila one koji su opljačkali društvenu imovinu niti im je oduzela tako stečena bogatstva kod kuće i u inozemstvu, omogućila zloporabu i kaos u radu sigurnosno-obavještajnih službi, prouzročila je enorman rast vanjskog i unutarnjeg duga i dovela zemlju do latinoameričke prezaduženosti, grubo je pogazila Ustav (Piranski zaljev), povećala je korupciju, nepotizam, siromaštvo i bijedu nezaposlenih, umirovljenika, brojnih obitelji.

Nije promijenila stare komunističke kadrove nego je reaktivirala najgore umirovljene nositelje policijske represije, niti je osposobila pravosuđe za progon organiziranoga političkoga i gospodarskog kriminala.

Čak je povukla tužbe za poništenje pretvorbe u slučaju tvrtke »Gavrilović«, zbog čega su izostale inozemne investicije u domaću privredu, dopustila je daljnju tehnološku zaostalost znanosti i privrede, rasprodavala je strateške privredne grane, prouzročila stečajeve velikih tvrtki i golem deficit vanjskotrgovinske bilance, izigrala reviziju pretvorbe i privatizacije, dovela naciju do demografskog sloma, smanjila drastično prava rodilja, nije zaustavila opasan trend iseljavanja mladih i visokostručnih kadrova iz Hrvatske, neadekvatno surađivala s Haaškim sudom, onemogućila kao rezultat svega proklamirani ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju do 2007. godine, itd.

Stoga zvuči vrlo cinično i neprincipijelno a nimalo opravdano, »staloženo i pošteno«, Račanovo prozivanje ministra Mlinarića za navodne zloporabe policijskih ovlasti. Hrvatski bi birači na sljedećim predsjedničkim izborima 2. siječnja 2005. trebali dobro razmisliti za kojeg se je predsjedničkog kandidata Račan opredijelio i zaslužuje li taj kandidat, i zbog Račanove potpore, povjerenje svih onih koji žele i očekuju korak naprijed za sebe, za svoju djecu i za Hrvatsku!

Autor je predsjednik HSP 1861.