Tomislav Karamarko morao bi označiti prekid s mučnom prošlošću hrvatskih tajnih službi. No, za to je potrebna i iskrena politička volja šefa države i premijera da one prestanu biti njihov poluprivatni servis

Tako je i došlo do afere zbog obavijesnog razgovora s novinarkom Helenom Puljiz, kada je Mesić posumnjao da Sanader »kopa« po njemu, kako bi dobivene informacije (zlo)upotrijebio u predsjedničkoj kampanji protiv njega, a u korist Jadranke Kosor. Tako je dolazilo i do brojnih afera prije 2000., jer je bivši vrh HDZ-a koristio tajne službe ne toliko za nacionalne interese, koliko protiv oporbe, kritičara i novinara.

Vjerovalo se da je nakon Tuđmanove smrti to vrijeme zauvijek prošlo. Čini se da smo se prevarili, iako je Sanader odlučno demantirao Mesićeve sumnje. Da je zloupotreba u POA-i ipak bilo, potvrđuje to što je premijer pristao smijeniti Podbevšeka. Upravo Sanader je izrekao najveću indirektnu kritiku obavještajnog sustava u Hrvatskoj, kad je kazao da je zadaća novog šefa POA-e Tomislava Karamarka, imenovanog u srijedu, »da se sigurnosne službe nakon 14 godina hrvatske samostalnosti konačno dovedu u red«.

Imenovanje Karamarka, dakle, trebalo bi označiti kraj nereda u sigurnosnim službama. Novi ravnatelj POA-e trebao bi osigurati njezino djelovanje u korist sigurnosti Hrvatske i njezinih građana, a ne da jedne hrvatske političke grupe koriste tajne službe za borbu za vlast s drugim grupama. Zato je i došlo do toga da političari u kuloarima nerijetko govore o »našim« i »vašim« ljudima u tim službama, pa se postavlja pitanje može li netko u njima raditi i za Hrvatsku.

Karamarko je profesionalac i vjerojatno najbolji izbor, čim su se oko njega složili i šef države i premijer, a podržale ga gotovo sve političke stranke. Svojedobno je bio šef Mesićeva izbornog stožera, a danas ga je na novu dužnost predložio Sanader. Za Račanove vlade otišao je iz obavještajnih službi jer u njihovoj reformi nije prošla Karamarkova koncepcija po kojoj one moraju imati snažnu koordinaciju, s jednog mjesta.

Istina, ta koordinacija i unutarnji nadzor, prema zakonu, i danas postoje. Ali problem je što Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, na čelu s Ladislavom Pivčevićem, nema za to dovoljno jake ovlasti, što može biti plodno tlo za zloupotrebe. Stoga treba pozdraviti ideju o povratku u zakon svojevrsnog ureda za nacionalnu sigurnost, što bi trebalo olakšati usklađivanje rada službi u zemlji, ali i s partnerskim državama. To je neizravno najavio i Sanader najavljujući reformu tog sustava. Zakon bi trebalo popraviti što prije, a najkasnije do ljeta 2005. Obavještajni sustav Hrvatska bi morala urediti što prije i zato što se nalazi pred pregovorima s EU, ali i zato što je sigurnost u svijetu neizvjesna, pa se mora uključiti u antiterorističku koaliciju, ako i sama ne želi postati sigurnosna slaba točka.

No, da bi Karamarko uistinu označio prekid s mučnom prošlošću hrvatskih službi, nije dovoljna samo bolja koordinacija. Potrebna je iskrena politička volja – ponajprije šefa države i premijera – da one prestanu biti njihov poluprivatni servis. S druge strane, potrebno je ojačati civilni nadzor nad sigurnosnim sustavom iz Sabora, jer sadašnje Vijeće za civilni nadzor još prolazi dječje bolesti. U takvom Vijeću ne mogu sjediti ljudi poput Zorana Grgića koji je u istupu na HTV-u ostavio dojam da je pobrkao uloge i da je zadužen za nadzor građana, umjesto tih službi.