Svatko onaj tko bi potpisao likvidaciju te rijetke i zaštićene životinjske vrste u ime neke imaginarne europeizacije ne samo da ne poznaje njezinu suštinu već ne priznaje ni osnovne postulate humanizma. Masakr koji se zbio, bez ikakve namjere uvredljivog uspoređivanja, jedna je od najvećih novovjekih hrvatskih sramota, možda i najveća nakon paljenja kuća i ubijanja nenaoružanih civila za »Oluje«. Jer, ponašanje kojem je strana svaka uljuđenost, svaki moral i etičnost ne razlikuje se po tome jesu li njegove žrtve ljudi ili životinje. U krvotoku onih koji su se svirepo i brutalno obračunali s nevinim pticama teče ubilačka krv. Njihov je mozak okupiran kriminalnim mislima i u svojoj su suštini naprosto hladnokrvni kileri koji sutra, na sličan ili još gori način, mogu pogubiti i desetero djece. Oni koji to ne shvaćaju, ili to ne žele razumjeti, oni koji cijeli slučaj žele zataškati i prikazati kao nestašluk nevrijedan pažnje, i sami su kao pomagači sudionici zločina.

A na rapsku sramotu nisu reagirali kako je to trebalo, vriskom do neba, niti lovci, u čijim se redovima najvjerojatnije kriju egzekutori ove hrvatske svjetske sramote, o kojoj će se čuti i dalje nego što bismo mi to htjeli, niti policija, niti lokalna samouprava. Stoga su očekivanja da bi glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, zbog teškog krimena na fauni, kao i zbog turističke i ine štete koja je nanijeta ugledu Hrvatske, mogao pokrenuti istragu, teška utopija. Nije sup Sanader pa da njegov splitski školski kolega promptno reagira kao kada je trebalo od smjene spasiti ministra vanjskih poslova Miomira Žužula. Ponižena Hrvatska nažalost nema svog detektiva Hercula Poirota, rođenog u glavi božice kriminalističkih zapleta Agathe Christie, koji bi bio u stanju briljantno riješiti i ovaj, kao i najkompliciranije slučajeve, poput nezaboravnih »Deset malih crnaca«.

Ovako će ubojstvo rapskih deset bjeloglavih supova ostati ne samo bez svog sudskog raspleta, već i pokazati svijetu koliko držimo do »hrvatskog kondora« koji nam je, umjesto nacionalnog simbola, postao metom iživljavanja primitivnih nagona. Neki su naši preci tu fantastičnu pticu, čiji let dosiže deset tisuća metara visine, s razlogom obožavali kao idola i stavljali u svoje grbove, baš kao i Egipćani, Asirci i Babilonci. Još prije tri tisuće godina slavni je faraon Tutankamon svoje tijelo ukrašavao njihovim rezbarijama, dok ih mi, lešinari nad lešinarima, danas slažemo u masovne grobnice.