Šef Seljaka tako je, bez obzira na »dobre namjere«, sasvim nepotrebno otvorio licitaciju ljudima koja podsjeća na nominacije iz Big Brother kuće. Samo nam još fale brojevi telefona ispod sličica kandidata za koje se može glasati. Ako je ikada bilo poželjnije govoriti o »hrvatskoj slozi«, što je zaštitni slogan upravo Tomčićeve stranke, onda je to danas kada odlučujemo o sastavu pregovaračkog tima s Europskom unijom. Nije toliko bitno da to bude dokazano dobri Mimica ili netko drugi, već da reprezentaciju sastavimo hladne glave kako bismo za nju mogli staviti i ruku u vatru.

Put od Atene, do koje je uspio dotrčati Ivica Račan kao glasnik da Hrvatska prihvaća i priželjkuje maraton koji vodi za Bruxelles, preko Sanadera koji je nemilosrdno razbijao svaki pa i najmanji otpor unutar svoje stranke prema EU, do onog »trećeg čovjeka« koji će i formalno potpisati bračnu vjernost europskoj obitelji, najozbiljnije je posao kojega smo se, nakon Domovinskog rata, latili. To su za sada i najzvjezdaniji trenuci njihovih političkih karijera, a sada nikome nije ni vrijeme ni prilika, i potpuno je »unfair«, pokušavati zaraditi unutrašnjopolitičke poene na općeprihvaćenim nacionalnim interesima.

U našoj predkvalifikacijskoj igri ne smijemo se nikako voditi kriterijima koji bi sličili onima propale komunističke partije koja je od svojih »filtera« tražila da nađu, recimo, mlade, po mogućnosti proletere koji imaju obitelj, studiraju uz rad, a uz to ih krase smeđa kosa i plave oči. Nije dakle bitno koji će broj cipele i čiji model nositi oni koji će predstavljati Hrvatsku u najvažnijoj utakmici njezinog života. Svako ima pravo istaknuti, a ne »sipati«, ozbiljne kandidate, no potom vladajući i oporba o njima moraju odlučivati na temelju njihovog imena i prezimena i radne biografije, isključujući bilo kakve stranačke primisli i kompromise. Pa ako treba, neka u prvih jedanaest »vatrenih« nastupe redom svi HDZ-ovci ili SDP-ovci ili neki treći. Slaganje pak »red HDZ-a red opozicije« neće dati nikakav organizam koji je sposoban kolektivno djelovati već uredno poslaganu hrpu drva spremnu za piljenje. Iza naših igrača moraju stajati djela i potencijal, a ne podobne knjižice.

Oni koji ne shvaćaju da je europski zec još uvijek u šumi i da nam predstoji najmukotrpniji dio puta kako bi nas dvadesetpetorica iz europske kuće prihvatili kao ravnopravne, bolje da ražanj naprave sami sebi. U utakmicu smo se upustili, sada je treba istrčati do kraja. Jer, glasnika koji ne stigne do Maratona povijest nikada neće zapamtiti.